Rusi nisko lete

Globalna bezbednost

Piše: Aleksandar Stojanović

Fotografije i video zapisi koji prethodnih meseci stižu sa ukrajinskog bojišta, za svakog trezvenog čoveka su neuništivi dokaz da je rat jedno veliko zlo, te da su o njegovoj suštini podjednako precizno pisali i Klauzevic, za koga je on „produžetak politike drugim sredstvima“, kao i Hemingvej, koji je o vojnoj konfrontaciji u uvodu knjige Zbogom oružje isticao da „nastaje pod uticajem društvenih suprotnosti, a korist imaju samo političke svinje sa jedne i druge strane“. Ipak, i pored emotivnog reagovanja zbog uzurpacije i uništenja života velikog broja ljudi, rat sa racionalne tačke gledišta treba prihvatiti kao surovu političku konstantu koja je u ljudskom društvu prisutna od najranijih dana. To se ne čini da bi se zločini pravdali, već da bi se bolje razumeo njihov uzrok. A uzroci su kompleksni, prožeti geopolitičkim, istorijskim, ekonomskim i vojnim razlozima o kojima je mnogo pisano. Bojište u Ukrajini je donelo sa sobom i pokušaje strana da nadmudre onu drugu. Ili da, u vreme dominacije tehnologije u ratu, pronađu šupljine koje treba eksploatisati radi postizanja prednosti. Jedan od takvih primera je i niski let ukrajinskih i ruskih vazduhoplova koji je mnogima privukao paznju. Neobičan prizor helikoptera koji lete na visini dovoljnoj da postoji realna opasnost da se sudare sa kamionima ili slučaj lovaca koji kao da krstare kroz krošnje drveća umesto na beskrajnim visinama neba, postavljaju pitanju, zašto? Koji je razlog ovih neobičnih manevara?

Ratno lukavstvo

Odgovor leži u želji da se zavara, ili još bolje rečeno, izbegne radarski sistem protivnika. Kao sistemi koji, pojednostavljeno rečeno, funkcionišu po principu „emituj-detektuj-reflektuj“, radari imaju veliki značaj za ishod rata prethodnih decenija. Emitovanjem elektro-magnetnih talasa u atmosferu, oni uspostavljaju nadzor nad trodimenzionalnim prostorom koji, zavisno od radara, može biti različitih granica. Plasirani elektro-magnetni talasi detektuju eventualno prisustvo protivničkih vazduhoplova, te takav signal povratno reflektuju ostatku radarskog sistema. Kada je jednom prepoznat, primera radi, neprijateljski lovac, signalizira se sistemu protiv-vazdušne odbrane koji dejstvuje po meti, odnosno, teži da je neutrališe. Ovako pojednostavljeno objašnjenje funkcionalne uloge radarskih sistema ne predstavlja novinu u savremenom ratovanju, ali i prenebregava čitav niz situacija i barijera koje mogu učiniti da se delotvornost radara unekoliko redukuje. Rotirajući radari koji se i najčešće koriste, mogu biti limitirani prirodnim ili antropogenim preprekama koje se nalaze oko njih. Primera radi, delotvornost ovih sistema će biti smanjena ako se nalaze u dolini oko koje su visoke planine ili u dubokom kanjonu kakve reke. U idealnom slučaju, najbolja pozicija za pozicioniranje radarskih sistema bi bio „brisan prostor“, ali bi ih to učinilo ranjivijima za napade protivnika.

Ranjiva meta

Ranjivost je i razlog zbog čega se u vojne svrhe retko koriste statični radarski sistemi koji su po dometu uglavnom bolji od rotirajuće varijante. Upravo zbog toga što na emitovanje talasa mogu uticati faktori spoljne sredine, kao i sama metodika slanja signala (koje se vrši pod uglom), otvaraju manevarski prostor koji mogu eksploatisati neprijateljski avioni kako bi prošli nedetektovani. Let ruskih vazduhoplova tik iznad zemlje je iniciran upravo željom da se izbegnu ukrajinski radari, koji talase odašilju tako da je mnogo veća verovatnoća da avion bude detektovan, i, vrlo verovatno, uništen, ako leti visini od pet hiljada metara nego na visini od dvadeset. Ovi manevri su samo jedan od primera ratnog lukavstva koji se primenjuju u uslovima savremenog oružanog sukoba i njihov uticaj na sam rezultat konflikta nije zanemarljiv. Možda će tako biti i na ukrajinskom frontu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *