Ideologija i nejednakosti: Kako globalizacija utiče na jačanje nacionalizama

Politički procesi i pojave

Na živote ljudi su, oduvek, delovale manifestne, a još češće, latentne sile koje su ih usmeravale u određenom pravcu, terajući ih da se datoj konstelaciji odnosa, prilagode u što većoj meri, zarad njihovog održanja i napretka. Najmoćniji vektor, koji ljudsko ponašanje artikuliše na određeni način, bez sumnje predstavlja ideologija, odnosno, dominantni ideološki obrazac, koji svoje prste meša u svaki aspekt čovekovog života.

Naravno, živimo u vremenu u kome će mnogi, sa neskrivenim samopouzdanjem izjaviti da se prethodna konstatacija možda mogla primeniti i odnositi na prethodne vremenske epohe, pošto je ideologija, kao koncept, nedvosmisleno vezivno tkivo istorijskih događaja i planetarnog bipolarizma u vremenu Hladnog rata, te da se ni pod razno ne može praktično verifikovati danas.

Ipak, dubljim istraživanjem i razmatranjem, uviđa se da savremeni svet ni u kom slučaju nije dezideologizovano vreme. Zapravo, sama retorika koja je stavljena u funkciju plasiranja ideja o tome „kako danas ne postoje ideologije“, i sama pripada jasnom ideološkom diskursu, sa evidentnom namerom da nas na perfidan način navede na zaključak kako živimo u svetu oslobođenom svih dogmi, te da je, kao takav, evolutivni vrhunac posle kojeg sledi sunovrat u Hobsovo “prirodno stanje”. To ni teorijski, ni praktično, jednostavno nije tačno. Možda najbolji, svima lako razumljivi dokaz u prilog tezi da je ideologija danas, možda i jača nego ikad, predstavlja sam proces globalizacije, odnosno, globalizam, kao intelektualna nadgradnja ovog procesa.

Globalizacija i nacionalizam

Globalizacija, koju teoretičari definišu na različite načine, zavisno od pristupa, analitičkih nivoa, kao i apostrofiranja ili negiranja značaja nekih njenih partikularnih elemenata, u najkraćem, predstavlja planetarni proces povezivanja različitih naddržavnih, državnih, sub-državnih i nedržavnih subjekata u mrežu međusobne zavisnosti, po osi kapitala, informacija, bezbednosti, kulture i drugo. Do njene aktuelizacije je došlo nakon sloma Sovjetskog Saveza, i ona predstavlja neodvojivi deo političke stvarnosti i dan – danas. Uzimajući u obzir dominantni smisao globalnog povezivanja, koji se pre svega ogleda u uklanjanju svih prepreka međunarodnoj fluktuaciji novca, roba, usluga i ljudi, nije teško zaključiti da istorijsko podudaranje ovog procesa i ekspanzija i primena neoliberalnih ideja, nikako nije stvar slučajnosti.

Neoliberali su vrlo intenzivno širili (i šire) vlastite opservacije o savremenom svetu kao svetu individualaca, individualaca koji treba da se na slobodnom, deregulisanom tržištu, snađu, i da svojim uspehom ili neuspehom u tržišnoj utakmici, odrede svoju vrednost i svoje mesto u hijerarhiji međuljudskih odnosa. Ostvarivanje profita se predstavlja kao jasan cilj, čemu sve ostalo treba da bude podređeno. Tako se, makar, praktično verifikuju ideje spomenutih političkih ekonomista Miltona Fridmana i Gustava Hajeka. Kako je profit vrhovni cilj, sve ostalo, treba da tome bude podređeno – život, zdravlje, solidarnost, tradicija…

U uslovima odsustva bipolarne planetarne konstrukcije, otvorila su se vrata ostvarivanju profita širom planete, bez straha od „crvenog zla sa Istoka“. Otvaranje ili delimična suspenzija granica, harmonizacija standarda, zakonodavstava i propisa, privatizacija javnih preduzeća i društvene imovine, prepuštanje vlastite radne snage na milost i nemilost stranim investitorima, enormna koncetracija finansijske moći u rukama oligarhijskih struktura – tako je na najnižem, operativnom nivou, izgledala globalizacija u poslednjih tridesetak godina.

Samo povezivanje, trgovina i saradnja između zemalja, naravno, nije otpočelo sa globalizacijom i u tom nekom smislu, ne radi se o istorijskoj pojavi revolucionarnog karaktera. Ono što je izdvaja od drugih sličnih procesa, jeste to što predstavlja posledicu promene distribucije moći u planetarnom geopolitičkom poretku – sprovodi se pod čvrstim vođstvom Amerike. Ovo nikako ne znači da su Sjedinjene Države prvi istorijski poznati i priznati hegemon, ali se čini da SAD koriste sve moguće mehanizme kako bi globalizacija bila sprovedena na “najefikasniji” mogući način. Odnosno, da to čine na sveobuhvatniji način od bilo koje druge velike sile iz prošlosti.

To se jasno vidi iz pojava i procesa različitog zahvata kojima smo svi mi svedoci. Kreiranje „Novog svetskog poretka“ je američka opsesija zadnjih tridesetak godina, a u tom poretku, iz američkog ugla, postoji jedna zemlja koja treba da bude na čelu kolone, i jedan ideološki, ekonomski i kulturološki obrazac koji treba prihvatiti. Oko toga, u redovima hladoratovskog pobednika i njegovih saveznika, izgleda da još uvek nema spora, makar ne oko temeljnih principa. Problem su oni drugi, koji se sa politikom globalnog vođstva ne slažu. Nanovo, nametnuta rešenja od strane velikih mogu izazvati nacionalizam kod malih.

Oni drugi“

Na navedeni način operacionalizovanu globalizaciju, nisu svi dočekali oberučke. Vrlo brzo je, čak i najnaivnijim strukturama, postalo jasno da savremeni svet ni pod razno ne gravitira „kraju istorije“, kako je budućnost video profesor međunarodnih odnosa, Frensis Fukujama. Interes, bio on finansijski, politički ili bezbednosni, na vrlo jasan način izranja iz opore, sladunjave priče o miru, stabilnosti i saradnji svih zemalja sveta. Reakcije na takvo, de facto, stanje, bile su različite – od onih koji su ga pravdali, delom ili u potpunosti, preko onih koji su ga ignorisali, do onih drugih, koji mu se na teorijskom i praktičnom planu, protive.

Posmatrano u kontekstu jačanja nacionalizama u svetu, poslednje navedeni se mogu okupiti u veće grupe sa drugačijim, antiglobalističkim pogledom na svet. Za njih, globalizacija je eufemizam za vesternizaciju, odnosno, amerikanizaciju ostatka sveta, i protiv nje se treba boriti iniciranjem saveza na kontinentalnim blokovima, pre svega, Evrope i Azije. Vezu njihovih opservacija i nacionalizma je možda previše smelo dovesti u istu ravan, ali samo spuštanje linije razmatranja sa globalnog, na regionalni nivo, predstavlja jasan putokaz u kom pravcu se to kreće.

Završava se onamo odakle je i počelo – na nivou pojedinačnih država. Arogantni stav velikih svetskih sila prema drugim, „necivilizovanim i nedemokratskim zemljama“, standardizacija ekonomija, nacionalnih politika, odbrane, ogoljena i surova borba za geopolitičke pravce, uništavanje čitavih regiona i prirodnih kompleksa, nametanje vlastitih kulturnih obrazaca – sve su to nasumične faze jednog vrlo sistematičnog i jasno kanalisanog procesa. Procesa koji, samom težnjom ka standardizaciji različitih aspekata života, možda ne podseća u potpunosti na više puta pominjano prosvetiteljstvo, ali koji, u savremenom dobu, ima sličnu istorijsku ulogu – generiše reakciju kroz formiranje afirmativnih pogleda na vlastitu zajednicu, i državu, a posledično tome, (prikriven ili otvoren), negativan pogled na druge zajednice i države.

Tom linijom razmišljanja, antiglobalizam i nacionalizam, iako dva fenomena koja nemaju mnogo dodirnih tačaka u svojoj genezi, odjednom imaju dosta zajedničkih odlika i u savremenom svetu, i ne mogu posmatrati izolovano. Paradoksalni trend praktičnog slabljenja moći država (zbog podrivanja suverenosti, koje predstavlja pretpostavku globalne trgovine i povezivanja), s jedne strane, i jačanje moći grupacija desnog centra političkog spektra u mnogim savremenim državama, sa druge strane, jasno govori u prilog istorijskoj činjenici da država i nacija nisu jedno te isto, kao i da njihove sudbine mogu krenuti različitim stazama. Veliki broj uticajnih teoretičara danas smatra da će moć država slabiti sve više. Nisu tako sigurni kada je u pitanju snaga nacionalizma.

Nacionalizam i separatizam

Kada je u vreme Versajskog mira, tadašnji američki predsednik Vudrou Vilson, inicirao ideju o pravu naroda da odlučuje u čijim će granicama živeti, to je dovelo do stvaranja mnogih nama poznatih zemalja. Uostalom, prema mišljenju profesora Božidara Jezernika, koje iznosi u svojoj knjizi “Jugoslavija, zemlja snova”, upravo su Vilsonovi principi i omogućili stvaranje Kraljevine SHS.

Kako bilo, u godinama koje su razdvajale dva velika rata, kolonijalni svet je pao na kolena, stvaranjem novih, suverenih država na teritorijama nekadašnjih carstava. Sličan, premda slabiji, trend je nastavljen i nakon Drugog svetskog rata, formiranjem novih zemalja, pre svega, u Africi. Kako je dvadeseti vek išao svojim tokom, separatističke težnje su u mnogim delovima sveta postale nova stvarnost, i nešto na šta se mora računati.

Pravo naroda na samoopredeljenje, kao novije pravo, počelo je da odnosi prevagu u mnogim krajevima, nauštrb starog, vestfalskog, o nepovredivosti granica i pravu država na suverenitet i integritet. Dominantni motiv najvećeg broja separatističkih pokreta je stvaranje zasebne suverene države, kao i zahtev za pripajanjem nekoj drugoj susednoj zemlji. U korenu tih intencija je bio i ostao nacionalizam sa svojim raznovrsnim indikatorima – separatističke organizacije su na temelju verske, jezičke, kulturne ili druge osobenosti, zahtevali zasebnu državu u kojoj bi, gelnerovski, „političke i etničke granice bile kongruentne“.

Takvi zahtevi, različitim intenzitetom i učestalošću, pojavljuju se širom sveta – u Kanadi (Kvebek), Velikoj Britaniji (Irska, Škotska), Francuskoj (Korzika), Španiji (Katalonija i Andaluzija), Srbiji (Kosovo), kao i u Gruziji, Azerbejdžanu, Rusiji, Kini, Šri Lanci, Indiji i mnogim drugim zemljama.

Često se dešava da separatistički zahtevi preuzmu odoru terorizma (ili borbe za oslobođenje, zavisno od perspektive) – onoga trenutka kada se asimetrična borba sa zvaničnom vlašću, sa zelenog stola, prenese na ulicu. Toga smo svi svesni u ovim danima, a trendovi su takvi, da će budućnost takođe biti oivičena „krvavim granicama“.

Mimo eskalacije nacionalističkog sentimenta u formi neke vrste konkretnog teritorijalnog zahteva, krvnu sliku nacionalizma unutar države i društva, treba posmatrati i u kontekstu prisutnosti i legitimiteta radikalnih desničarskih organizacija. Ni po toj osnovi, stanje u mnogim zemljama nije obećavajuće – stranke desnog centra su diljem zapadnog sveta vrlo važan faktor u kreiranju državne politike i društvene klime, a ako se izvuče makar jedan koristan zaključak iz ovog projekta, onda on glasi da to može predstavljati problem po više osnova. Situacija ni na Balkanu po pitanju jačanja desničarskih grupa, nije obećavajuća.

Prema istraživanju Balkanske regionalne istraživačke mreže (BIRN), sprovedenom 2017. godine, u ovom regionu postoji više od 60 veb-sajtova koji otvoreno podržavaju razne desničarske ideje, poput etnički čistih država, nacizma i homofobije. U nedostatku pristupa tradicionalnim medijima, desničarske grupe na Balkanu se okreću internetu kao moćnoj platformi za plasiranje svojih radikalnih ideja, navodi se u istraživanju BIRN-a.

Aktuelizacija mekih pretnji bezbednosti, poput migracija i epidemija, u kombinaciji sa jasno uočljivim društvenim disproporcijama u pogledu raspodele društvenog bogatstva, podgrejani nacionalističkom retorikom – sve to može, i već predstavlja pretnju bezbednosti ljudi, grupa, pa i država. Masovne migracije koje su na delu poslednjih godina, kao i pandemija koronavirusa, uporno promovisanu ideju o „svetskoj solidarnosti“, stavljaju na ozbiljan test. Prvi rezultati nisu naročito ohrabrujući.

Ksenofobija i fašizam se vraćaju na velika vrata u svet dvadeset i prvog veka, a etnocentrizam polako, ali sigurno, gura pod tepih izlizane floskule o mirnom suživotu svih zemalja sveta.

Arogancija najmoćnijih društvenih struktura na Istoku i Zapadu, beda „siromašnog Juga“, koji počinje da se širi u obliku evidentne klasne polarizacije u svim zemljama sveta, sveprožimajuća netolerancija, otuđenost, usamljenost i besmisao mnogih pojava današnjice – svi ti fenomeni različitog nivoa, mogu uticati i uticaće na svet sutrašnjice.

Integralni deo tog sveta je i prostor Balkana, teritorija, koju je možda najbolje definisao nekadašnji britanski premijer Vinston Čerčil, kao “mesto koje proizvodi više istorije nego što može da konzumira”. Istorija nacionalističkih trzavica je, samim tim, dosta duga i turbulentna.

Piše: Aleksandar Stojanović

Pitanje za čitaoce: Šta vi mislite o problematici jačanja nacionalizama u svetu? Recite nam u anonimnoj anketi koju možete popuniti ovde.

Tekst je deo realizacije projekta “Uzroci i posledice jačanja nacionalističkih pokreta na Balkanu” između Centra za istraživanje bezbednosti (CIB) i Balkanske istraživačke regionalne mreže (BIRN).

Stavovi, mišljenja i zaključci izneseni u projektu nužno ne izražavaju stavove BIRN-a, već isključivo autora.

1 thought on “Ideologija i nejednakosti: Kako globalizacija utiče na jačanje nacionalizama

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *