Neki činioci bezbednosti Zapadnog Balkana

Regionalna bezbednost

Piše: Aleksandar Stojanović

Jedna od često upotrebljavanih floskula koja dolazi iz relevantnih centara moći, kako na istoku, tako i na zapadu, jeste želja da se obezbedi mir, stabilnost i bezbednost međunarodnog poretka, ili makar, određenog dela sveta. Pored svoje zdravorazumske i humane komponente, napor da se obezbede pretpostavke da na nekom prostoru nema krvoprolića, sigurno leži i u interesima nosioca krupnog kapitala koji poslovni proces teško da mogu, ukoliko uopšte i mogu, da realizuju u uslovima sukoba. Rat nanosi štetu običnim građanima, ili, što je možda i važnije za donosioce odluka u vidu političkih elita, čini to velikim kompanijama, te se zbog toga, uvek kada je to moguće, treba sprečiti.

Naravno, narativ te vrste je prisutniji i, može se reći, agresivniji, ako se odnosi na deo sveta koji se već pokazao kao problematičan, te ga je i iz tog razloga, važno kontrolisati. Te atribute ima područje Balkana, a naročito, njegov deo koji odgovara prostoru nekadašnje SFRJ. Postjugoslovenski region čini nukleus takozvanog Zapadnog Balkana, i kao takav predstavlja interesantan deo sveta, ne samo za ljude koji ovde žive, već i za relevantne aktere međunarodne političke scene, koji sede u Briselu, Vašingtonu, Moskvi i Pekingu. Razlog tome, ne leži u altruističkim osećanjima Rusa, Evropljana, Amerikanaca i Kineza za blagostanje ovdašnjih naroda (da jeste, ne bi, neki od pobrojanih, aktivno učestvovali u razbijanju velike SFRJ, niti bi otvarali privredne subjekte u kojima ovdašnje radnike tretiraju kao robove), već u interesima velikih sila da kontrolišu prilike na mestu na kom se račvaju putevi između Istoka i Zapada.

Uostalom, minuli vekovi su pokazali koje sve domete može imati eksplozija “balkanskog bureta baruta”, te se iz tog razloga, ono „mora“ na izvestan način, kontrolisati. Zbog toga je pitanje bezbednosti ovog regiona uslovljeno ne samo voljom koja dolazi iz samih država (a što bi, shodno teoriji suverenosti, trebalo da bude najvažnije), već i time šta žele i očekuju oni najveći.

Interesi velikih sila

Svaki, iole objektivni analitičar će istaći da je stepen nezavisnosti i samostalnosti bivših jugoslovenskih republika, samo frakcija onoga što je nekadašnja velika zemlja imala kako u regulisanju unutrašnjih odnosa, tako i u nastupanju prema spolja. Zbog toga, zarad sticanja objektivnog uvida u bezbednosnu sadašnjost, ali i perspektivu, neophodno je uvažiti oba ova momenta. Balkan je međa istoka i zapada. Kao mesto na kome se sudaraju uticaji hrišćanske i islamske civilizacije, ali i kao mesto koje ima izuzetan značaj za kontrolu prilika u celoj jugoistočnoj Evropi i istočnom Sredozemlju, ovo poluostrvo je interesantno za svaku vrstu geopolitičke kalkulacije, minimum, od pokretanja Velikog istočnog pitanja. U savremenom kontekstu, ako pod istim podrazumevamo decenije od pada Berlinskog zida, balkanske zemlje, a naročito, bivše jugoslovenske republike, interesna sfera su zapadne, ruske i kineske administracije. Kao najveći planetarni vojno-politički blok i udarna pesnica Zapada, NATO se na ovim prostorima nameće i kao tužilac i kao sudija za sve teritorijalne ili etničke sporove, pri čemu postoji samo jedan kriterijum istine – interes Alijanse, odnosno, njenih najprominentnijih članica.

Najbolji indikator prisutnosti NATO pakta je, naravno, njegovo širenje, odnosno apsorpcija Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Albanije, Rumunije i Bugarske pod njegovo okrilje. Ipak, bilo bi neutemeljeno reći da je NATO primorao bilo koju od pomenutih država na članstvo u ovoj organizaciji. Balkan je čitavom Zapadu interesantan iz ekonomskih, ali i vojnih razloga. Geostrateški gledano, postojanje baza u zemljama bivše Jugoslavije, može pružiti platformu za delovanje ka problematičnim delovima istočnog Sredozemlja i Bliskog istoka. U širem smislu, uspostavljanje vojne kontrole nad ovim prostorom, predstavlja deo slagalice obuzdavanja kontinentalnih sila Evroazije – Rusije i u krajnjoj liniji, Kine. Iako se može reći da je opravdana opaska da je diskutabilno koliko kontrola prilika u regionu Zapadnog Balkana može uticati na iscrpljivanje Moskve i Pekinga, treba reći i da takozvana “strategija anakonde” i počiva na lančanoj reakciji, odnosno, stvaranju niza podobnih zemalja koje će imati jasan zadatak u planetarnoj geopolitičkoj konfiguraciji – ne dozvoljavati protivniku da diše. Uostalom, bespredmetno je ukazati na značaj koji za NATO imaju američki nosači aviona, odnosno, savezničke luke u koje oni mogu, prema potrebi, uploviti. Takvih luka ima u bivšim jugoslovenskim republikama, a sada članicama NATO pakta. Mimo uticaja koji dolazi sa zapada, a koji je, objektivno, najsnažniji, na ovim prostorima svoju senku bacaju i Moskva i Peking. Rusija svoje ciljeve pokušava da realizuje na otvoreniji način u odnosu na Kinu.

Čini to instrumentalizacijom konzervativnog momenta u političkoj kulturi, pre svega, Srba (kao i istorijske povezanosti dva slovenska naroda), uz korišćenje energetike kao još jednog važnog argumenta pomoću kojeg utiče na prilike na terenu. Kina, s druge strane, to čini na manje očigledan, ali ne i na manje postojan način, koji podrazumeva ekonomska ulaganja najrazličitije vrste – od otvaranja trgovina na malo, preko mostogradnje, preuzimanja rudnika i fabrika metala, do davanja kredita. Na taj način, Peking stvara prostor za uticaj, iako je on, objektivno, manji od onog koji stiže iz Vašingtona i Moskve. Posmatrati bezbednost regiona, ne znači samo uzimati u obzir ulazne veličine koje dolaze u obliku uticaja velikih sila, već i na osnovu dinamike odnosa između samih zemalja. Naravno, budući da su oni vrlo kompleksni, i da njihova elaboracija znači ulaziti u dubinsko istraživanje svake pojedinačne kombinacije, to nije ostvariv put na ograničenom prostoru. Ono što se može ukazati kao opšta crta odnosa između zemalja bivše Jugoslavije jeste njihovo različito viđenje prošlosti (primera radi, krivaca za rat u bivšoj SFRJ) , a slično, budućnosti (pod okriljem EU).

Nasleđe prošlosti

Unutrašnji činioci bezbednosti bivšeg jugoslovenskog prostora, posledica su brojnih istorijskih događaja, pojava i procesa različitih uzroka i raznorodnih posledica. Naravno, dešavanja iz skorije prošlosti imaju očigledniji uticaj na konstrukciju prilika na ovom prostoru, nego oni starijeg datuma. Raspad bivše Jugoslavije je u tom smislu događaj bez premca po značaju, i on je, kao takav, izrodio brojne probleme sa kojima se suočava čitav region. U teritorijalnom smislu, pretnja regionalnoj stabilnosti svakako može biti različita percepcija kosovskog pitanja u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Podgorici i Skoplju. Sama činjenica da su sve zemlje bivše SFRJ (sem BiH), priznale nezavisnost Kosova, može biti prepreka sticanju poverenja u neka buduća partnerstva. Dalje, nestabilnost dejtonske Bosne i Hercegovine i različito viđenje njene budućnosti u regionalnim centrima moći, sigurno da predstavlja još jedan kamen spoticanja. Ako se tome dodaju još uvek nezavršena pitanja granica, statusa izbeglih i raseljenih lica, onda se može zaključiti da krajnje posledice raspada bivše zemlje još uvek kreiraju političku stvarnost u regionu, trideset godina od rata.

Kako se velika Jugoslavija raspala u krvavom građanskom ratu, ne treba da čudi različito viđenje odgovornih za takav sled događaja, a pošto sve zemlje bivše Juge svoju sutrašnjicu vide pod okriljem Evropske unije (Slovenija i Hrvatska su već tamo), onda se može razumeti da politička i bezbednosna realnost ovih prostora počiva na račvanju prošlosti i budućnosti. Odnosi između zemalja se uglavnom svode na odnose između političkih oligarhija na vlasti, i oni su dobri ili zategnuti u onoj meri koja je neophodna da se, na unutrašnjem planu, stiču politički poeni. Ukoliko zanemarimo taj momenat, onda možemo reći da su veze koje postoje između Ljubljane, Zagreba, Sarajeva, Beograda, Skoplja i Podgorice, pojednostavljeno govoreći, opterećene na dva načina. S jedne strane, u kolektivnom sećanju ljudi su ratne strahote i zločini koje su počinili pripadnici svih strana učesnica rata na tlu bivše Jugoslavije, dok je, s druge strane, prisutna i svest da narode sa ovih prostora, mnoge stvari ujedinjuju na kulturnom planu, ali i generalno, u pogledu položaja na periferiji svetskog kapitalističkog poretka.

Ipak, populističke političke vrhuške, koje žele da lake glasove skupljaju stalno iritirajući rane ratova i zločina sa svih strana (a kojih je u prošlosti bilo), predstavljaju možda najočigledniju prepreku da svi ljudi, a naročito mlađe generacije, nastave dalje sa životom i suživotom.

Zbog svega toga, možemo zaključiti da regionalna bezbednost bivšeg jugoslovenskog prostora nije ništa drugo do izvedeni epifenomen – posledica drugih, istorijskih, socioloških i političkih pojava i procesa. Iako se prethodno navedeno odnosi i na bezbednost drugih prostora ili entiteta, na Balkanu, koji, kao što je to govorio bivši britanski premijer Vinston Čerčil, „proizvodi više istorije nego što može da konzumira“, to naročito dolazi do izražaja. Na nesreću naroda koji ovde žive.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *