(Ne)srećno nasleđe 11. septembra

Globalna bezbednost

Piše: Aleksandar Stojanović

Teroristički napadi na Njujork 11. septembra 2001. godine, organizovani i sprovedeni od strane Al Kaide, pod vođstvom Osame bin Ladena, predstavljaju prekretnicu u savremenom regulisanju pitanja nacionalne bezbednosti, a može se reći, i u odnosima među državama, generalno. Nakon zatišja u post-hladnoratovskoj dekadi, svet je ušao u novo doba, kada će vlade svih zemalja koje gravitiraju Zapadu, u svojim strategijama nacionalne bezbednosti, naročito apostrofirati asimetrične oblike pretnji (pre svih, terorizam), kao dominantan model onoga od čega se treba štititi u veku koji je pred nama.

Sam napad je, za Ameriku, imao sličnu ulogu kao što je šest decenija ranije bio japanski napad na Perl Harbur – predstavljao je više nego očigledan povod za ulazak u rat. I ovoga puta, trebalo je biti učesnik u svetskom ratu, s tim što protivnik nisu bile konvencionalne vojne snage neprijateljskih zemalja, već je on bio duboko prikriven, stacioniran negde među milionima nezadovoljnih američkim načinom upravljanja svetom.

Razloga za pravdu, odnosno, odmazdu, bilo je na pretek, te je jednom od lošijih predsednika u istoriji SAD-a, Džordžu Bušu Mlađem, bilo relativno lako da valorizuje post-traumatski stres prosečnog Amerikanca nakon što je u svom komšiluku i na svojoj koži doživeo ono što su građani mnogih “necivilizovanih i nedemokratskih” država doživljavali u godinama kada su Amerikanci sprovodili misiju edukovanja i preoblikovanja sveta. Konjica je bila postavljena, i dat je znak za juriš. Sama ofanziva nije završena u Avganistanu, već je pretočena i na Irak dve godine kasnije, te su vojnici SAD čitavu deceniju simultano vodili dva rata u istoj, turbulentnoj regiji Bliskog istoka.

Ako bi se uvažio primarni motiv Amerike i njenih saveznika (koji su sa nejednakim entuzijazmom učestvovali u avanturi borbe protiv “terorističkih država”), oličen u eliminaciji Osame bin Ladena, redaktora terorističkih napada septembra 2001., onda bi rat u Avganistanu morao biti završen još 2011. godine, kada je vođa Al Kaide eliminisan u jednoj od racija u Pakistanu.

Umesto toga, gotovo identičnom argumentacijom kojom je, nakon završetka Hladnog rata, pravdan nastavak postojanja NATO pakta, iako je Varšavski ugovor dekomponovan, pravdan je i ostanak NATO trupa u Avganistanu, u svojoj već etabliranoj misiji izgradnje demokratskog društva.

Čak i ako bismo “zažmurili na jedno oko” i uvažili “plemenitu nameru” zapadnih sila da avganistanskom narodu donesu mir, demokratiju, ljudska prava i slično, činilo se da se, po ko zna koji put, nisu uvažavane lokalne specifičnosti država, nego se, po modelu, težilo nametnuti sistem vlasti i sistem vrednosti koji se razvio u potpuno drugačijim okolnostima. Rezultati tog Sizifovog posla, nakon dvadeset godina, nalikuju konsekvencama reformi u Etiopiji, kada je postojala težnja da se sprovede sovjetsko centralizovano planiranje privrede. Žrtve se nisu mogle prebrojati.

Umesto kraja rata, upravo te 2011. godine, prisustvo stranih trupa doživelo je vrhunac kada je više od 130.000 stranih vojnika iz 51 savezničke i partnerske zemlje bilo raspoređeno u Avganistanu. Od 2003., NATO je obučio stotine hiljada avganistanskih vojnika i policajaca, i pomogao uspostavljanju avganistanskog ratnog vazduhoplovstva. Nemačka je imala drugi najveći vojni kontingent u Avganistanu posle SAD. U severnoj provinciji Kunduz, uporištu Talibana, Nemačka je izgubila više vojnika u sukobima nego u bilo kom drugom delu sveta posle Drugog svetskog rata.

Iako su ušli dve godine kasnije, zapadne trupe su se brže povukle iz Iraka, nego iz “komšijskog” Avganistana. Postavlja se pitanje, koji je razlog interesovanja SAD-a i saveznika za sprovođenjem vojnih operacija u ovom delu sveta. Da li se radi o unutrašnje-političkim potezima koji se “prelivaju” spolja, osveti teroristima, civilizovanju necivilizovanih, empatiji prema “porobljenim” narodima, ili o nečemu sasvim drugom?

I posle geopolitike – geopolitika

Geopolitički gledano, napadi na Avganistan i Irak su imali smisla. Pri tom, ne misli se na podilaženje emocijama američkih građana, iako nikako ne treba prenebregnuti ni taj aspekt politike. Područje Avganistana, Iraka, principijalno, većeg dela Bliskog istoka, u strateškim koncepcijama NATO-a, podudarno je sferi od enormnog geostrateškog značaja. Za one koji nisu upućeni, treba podsetiti da je strategija zapadnih saveznika tokom celog perioda tihe konfrontacije sa Sovjetskim Savezom, bila u strateškom opkoljavanju, zadržavanju i samim tim, iscrpljivanju protivnika – strategija koja svoje korene ima u američkom građanskom ratu 1861-1865, te se može reći da je već doživela svoju praktičnu validaciju.

Sprovodeći doktrinu Nikolasa Spajkmena, velikog američkog geopolitičara, Amerika je izašla kao pobednik iz Hladnog rata. Po Spajkmenu, ako SAD želi da dominira svetom, mora da kontroliše rubni deo evroazijskog masiva, podrazumevajući pod tim priobalja Atlantika, Mediterana, Persijskog zaliva i Crvenog mora, Indijskog i Pacifičkog okeana.

Inkorporiranjem Portugalije, Španije, Italije, Grčke i Turske u NATO alijansu, stavljajući Japan pod svoj vojni kišobran, pacifikujući Pakistan, ratujući u Koreji i Vijetnamu, flertujući sa Saudijskom Arabijom i Izraelom, Amerikanci su na vrlo sistematičan način sprovodili ideju opkoljavanja neprijatelja sa svih strana. Deo te strateške slagalice, nedvosmisleno čini i Avganistan, koji geografski možemo svrstati u srednju Aziju, ali koji u političkim konfiguracijama, predstavlja nukleus Bliskog istoka.

Stacioniranjem snaga na tlu Avganistana, stvaraju se pretpostavke za kontrolu okolnih, naftonosnih polja drugih bliskoistočnih zemalja, prometnih pomorskih trgovinskih ruta, a u geostrateškom smislu, pravi se baza iz koje se mogu nadgledati i obuzdavati vojne ambicije nuklearnih sila, a pre svega, Kine i Rusije.

Iako jeste tačna opaska da se geopolitika u savremenom dobu u velikoj meri deteritorijalizuje, te da kontrola nad “ovim ili onim planinskim vencem” nije od toliko esencijalnog značaja kao u prošlosti, nije još svanuo dan da, recimo, nuklearni nosač aviona, koliko god bio moćna tvrđava rata, bude zamena za teritoriju strateški bitne države. U tom smislu, Avganistan je bio i ostao važan šraf u kontroli namera konkurenata za globalno vođstvo.

Spolja gledano, strateško iznurivanje Kine i Rusije je danas mnogo važnija stvar za Amerikance nego što je to bilo u prvim godinama ovoga veka. Jednostavno, konsolidacija post-sovjetskog prostora, izvršena pod čeličnom pesnicom Vladimira Putina, svrstala je Rusiju u red najvećih sila sveta, sa daleko većim potencijalom da pomrsi račune hegemonu, nego što je to mogla u vreme kada su sve pozicije bile uzdrmane zbog nesrećnog predsednikovanja Borisa Jeljcina. Aktuelni događaji u Ukrajini to ubedjivo potvrđuju.

Kina, najveća svetska privreda, teži da svoju industrijsku moć valorizuje kroz vojno i političko prisustvo svuda gde je to u stanju da uradi, sve više osporavajući globalno vođstvo Amerike. Trzavice između dve nuklearne sile, nigde nisu izraženije nego u slučaju Tajvana. Ako je suditi po zveckanju oružjem u Južnom kineskom moru i velikim vojnim vežbama u kojima učestvuje veliki broj ratnih brodova i aviona, a kojima Peking izražava nezadovoljstvo zbog američke diplomatske ofanzive na Tajvan, svet ne bi trebalo da bude iznenađen još jednim ratom kom će se znati početak, ali ne i kraj.

Angažovanje snaga NATO-a na tlu Avganistana, pokazalo je da motivi nisu samo osvetnički, a ni vojnički. Vrlo je indikativan, primera radi, podatak da su do ulaska trupa zapadnih saveznika u Avganistan, tokom surove vlasti Talibana (1996-2001), površina pod zasejanim makom iznosila oko 8.000 hektara, dok se, u godinama koje su usledile nakon ulaska snaga NATO-a, mak gajio na površini od preko 400.000 hektara. Tako postavljeno, može se postaviti pitanje, da li je zaposedanje Avganistana stvar osvete, vojne strategije, ili možda, narko-profita?

Avganistan pripada “zlatnom polumesecu”, grupi bliskoistočnih zemalja i teritorija iz kojih u Evropu stiže najveća količina narkotika, te je, u tom smislu, vrlo interesantno i pisanje kanadskog intelektualca Kosudovskog, koji navodi da je projekat zasadnje maka na ovim prostorima još osamdesetih godina, sponzorisala CIA, te da je jedna od najvažnijih misija NATO snaga u Avganistanu, zapravo, zaštita proizvodnje narkotika.

Da li su Amerikanci, možda, imali još nekog posla u ovoj arhaičnoj državi, sem donošenja civilizatorskog svetla i maslinove grančice?

Pirova pobeda

Mimo neslavnog završetka američkog rata u Avganistanu, koji se uzima kao krajnja konsekvenca 11. septembra, stanje na, „velikoj šahovskoj tabli“ je doživelo i neke druge promene koje se mogu, a i ne moraju, tumačiti kao posledica američke spoljne politike u godinama nakon terorističkog napada na Kule bliznakinje.

Kako je rečeno, unipolarni svet na početku veka, ustupio je mesto multipolarnom, u uvodnim godinama treće decenije trećeg milenijuma. Kina i Rusija su značajno veća konkurencija Vašingtonu nego što su bile. U toj meri, da mogu da realizuju jednostrane poteze, bez straha od vojne odmazde – Putinova specijalna vojna operacija u Ukrajini je najsvežiji vojni primer toga, a projekat “Pojas i put”, kineskog predsednika Si Đinpinga, pritajeniji ali i postojaniji prkos američkim interesima u Aziji, do nivoa da ga neki zvaničnici Pentagona nazivaju kineskim imperijalizmom. 

Dalje, sprovođenje jednostranih poteza u Iraku i Avganistanu, kao i ekscentrično, ponekad, neartikulisano ponašanje američkih predsednika Džordža Buša i nešto kasnije, Donalda Trampa, uticali su na svojevrsnu moralnu izolaciju Amerike, čak i od najbližih ideoloških i vojnih partnera iz NATO alijanse.

Odsustvo američkog uticaja, otvorilo je prostor kineskom, ruskom, ili uticaju neke druge, regionalne sile, zavisno o kom delu sveta se govori. 

Najsažetije rečeno, unilateralizam američke spoljne politike nakon 11. septembra, postavio je temelje planetarnog multipolarizma, dvadeset godina kasnije. Ipak, i pored toga što je tradicionalni oponenti sustižu u pogledu ekonomske i vojne moći, sve više osporavajući njeno globalno vođstvo, to ne znači da će se Amerika tako lako odreći svog mesta jednog od glavnih kreatora odnosa u svetskoj geopolitičkoj areni.

Kako bi to sročio jedan od značajnijih arhitekata američke spoljne politike u 20. veku, Zbignjev Bžežinski: „Američka nadmoć će biti okončana ranije nego što Amerikanci veruju, a kasnije nego što se njeni neprijatelji nadaju“.

Gde je američka hegemonija, a gde svet, u ovom trenutku?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *