Rat u Ukrajini: Strategije Rusije i Amerike i njihove posledice po Srbiju

Globalna bezbednost

Svetsko pitanje broj jedan po aktuelnosti je rat u Ukrajini. Na temu strategija Amerike i Rusije u borbi za kontrolu prostora na globalnom planu, perspektivama rata u Ukrajini i karakteru posledica po Balkan i Srbiju, razgovarali smo sa Vladimirom Traparom iz Instituta za međunarodnu politiku i privredu, koji je doktorirao na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, sa odnosima Rusije i Sjedinjenih Američkih Država kao glavnim poljem akademskog interesovanja.

Pored same vojne i ekonomske dimenzije rata, krizu na istoku Evrope posmatrati i kroz vojnu, geopolitičku teoriju. U tom smislu, interesantna je Mekinderova doktrina, po kojoj ključno mesto u globalnoj dominaciji, zauzima istočna Evropa. Kako gledate na rusku interevenciju u Ukrajini i da li se može reći da se njom, klasična geopolitika vraća na velika vrata?

“Prvo bih rekao da ono što se dešava u Ukrajini, predstavlja jednu veliku tragediju, kako za same učesnike, tako i za ostatak sveta. Mislim da je bilo načina da se ovo izbegne. Kriza dolazi u najgorem mogućem trenutku, posle dve godine pandemije koja je proizvela dosta problema, tako da je ovaj rat nešto što je najmanje trebalo. Ovaj rat posmatram kao jednu od posledica pandemije i očekujem da će biti još problema u budućnosti. Sa pandemijom je apokalipsa tek počela. Ako pričamo o geopolitičkoj dimenziji sukoba i o Helfordu Mekinderu, treba istaći da on jeste jedan od utemeljivača klasične geopolitike, sa fokusom interesovanja na značaj kontinentalnog dela evroazijskog prostora i njegovog značaja za vladavinu svetom, po formuli “ko vlada istočnom Evropom, vlada središtem sveta, ko vlada središtem sveta, vlada svetskim ostrvom, ko vlada svetskim ostrvom, upravlja svetom”. Po ovom silogizmu, vidi se ključan značaj istočne Evrope, odnosno baltičkog i crnomorskog sliva – tamo gde reke teku ka Crnom i Baltičkom moru. Kad pogledamo mapu, vidimo da se taj prostor proteže od Nemačke i Češke, do duboko u ruske teritorije, na severu do Baltika, a prema jugu, obuhvata dobar deo Balkana. Ako pogledamo nekoliko velikih ratova velikih sila, od Napoloenovih ratova i njegovog pohoda na Rusiju, Prvog i Drugog svetskog rata i hladnog rata (koji nije prerastao u vrući, ali je bila vrlo oštra konfrontacija), mi sve možemo da posmatramo kroz prizmu borbi za kontrolu u istočnoj Evropi. Niko ovim prostorom nije do kraja uspeo, najbliži je bio Hitler, ali je i on izgubio. Ovaj američki prodor na istok, sa širenjem NATO-a, je nova inkarnacija toga. Nisu uspeli da bace na kolena Rusiju, ali su slomili Ukrajinu.”

Čini mi se da se u geopolitičkim tumačenjima, često kao isključujuće navode Mekinderova i Spajkmenova doktrina, po kojoj je ključ u vladanju svetom kontrola rubnog dela Evroazije. Ipak, svedoci smo da se one sprovode simultano…

„Doktrine Mekindera i Spajkmena nisu međusobno isključive, te se sprovode paralelno, a nekad i naizmenično. Postoje dva pristupa koja će Amerika sprovoditi u cilju obuzdavanja Rusije – ofanzivni i defanzivni. Ofanzivni je bio aktuelan devedesetih, a naročito tokom mandata Buša Mlađeg, i on je podrazumevao širenje NATO-a na istok, raspoređivanje vojne infrastrukture, postavljanje podobnih režima u prostoru bivšeg SSSR-a… S druge strane, od ukrajinske krize 2014. godine, na delu je defanzivni pristup, koji ima za cilj stvaranje uslova da se Rusija uruši iznutra. Umesto da nastoje da direktno ovladaju istočnom Evropom, oni će pokušati da iskontroliše rubni deo Evroazije, kako bi je iscrpeli. U tome su uspeli u vremenu Hladnog rata, kada su slomili Sovjetski Savez bez ispaljenog metka. U neku ruku, ruska intervencija u Ukrajini je Zapadu „legla kao kec na desetku“, jer računaju da će se na taj način još više istrošiti, a istovremeno će imati valjan razlog da jačaju istočno krilo NATO-a. Zbog toga se može reći da se ove dve doktrine sprovode paralelno, jer će Zapad svakako hteti da kontroliše prostor u istočnoj Evropi, uz obuzdavanje Rusije kontrolom rubnog dela evropskog i azijskog kontinenta.“

Vladimir Trapara

Argument čelnika NATO-a od prvog dana rata za nereagovanje u vojnom smislu je taj što Ukrajina nije članica Alijanse. Podsetiću da je sam NATO devedesetih godina usvajao strategijske koncepte kojima je sam sebi dao mandat za intervenciju van granica saveza. Kako gledate na taj argument Stoltenberga i ostalih?

„Razlog za taj potez je u tome što je NATO svestan da ofanzivnim sredstvima više ne može protiv Rusije, te da je najbolje da puste Moskvu da se iscrpi u Ukrajini, što će dovesti do slabljenja same zemlje. Pri tome će Kijev pomagati na svaki mogući način, ali ne i vojno.“

Ipak, čini se da je Zapad ostavio Ukrajinu na cedilu…

„On je jeste ostavio na cedilu u smislu da su se Ukrajinci nadali da će NATO intervenisati. Ipak, Zapad jeste uveo sankcije Rusiji, te se ne može reći da je Kijev u potpunosti ostavljen da se bori sam.“

Može li se postaviti pitanje delotvornosti tih sankcija? Rusija je skoro osam godina pod sankcijama određene vrste, ali je to nije sprečilo da, po rečima zapadnih čelnika, izvrši najveći vojnu intervenciju od Drugog svetskog rata.

“Uvođene su zbog raznih razloga, zbog aneksije Krima, trovanja Skripalja i Navaljnog, kao i zbog navodnog ruskog mešanja u izbore u Americi, ali su to bile uglavnom kozmetičke sankcije, u poređenju na ovo što sada imamo, koje su sveobuhvatnije po prirodi. Zato je ovo mnogo teža situacija za Rusiju, iako sankcije pogađaju i one koji su ih uveli. Naličje sankcija je u tome što one mogu usmeriti Moskvu na Kinu, čime će Kina ojačati, a može pokušati i da Rusiju pretvori u svoju ekonomsku koloniju.”

Svet izgleda ponovo klizi u novi Hladni rat. Možemo li očekivati stvaranje nove Gvozdene zavese i gde će ona biti postavljena?

“Ona će se formirati, samo je pitanje gde će biti postavljena. Po mom mišljenju, rat će se za nekoliko nedelja završiti kompromisom, koji će ostaviti Ukrajinu relativno celovitu (bez Donbasa), sa Ukrajinom kao tampon državom, pa neće kroz nju prolaziti Gvozdena zavesa. Ukoliko bi se rat odužio, došlo bi do podele Ukrajine, i onda bi se Gvozdena zavesa formirala na tlu Ukrajine, a Rusi bi se suočili sa gerilskim ratom na tom području.”

Rusi jesu zainteresovani za neutralnost Ukrajine, a da li je i Zapad?

“Izgleda da jeste. Zapad do sada nije hteo da se pravno obaveže da se neće širiti ka istoku, ali se sada postavlja pitanje šta je alternativa. Istina, oni očekuju da se Rusija iscrpi u ratu, ali postojeće stanje nije održivo. Sporazum je svakako mogao da dođe i ranije, ali su obe strane mislile da mogu da izdominiraju prilikom konfrontacije.”

Šta je sa ruskim uglom gledanja na stvari? Koji su Putinovi naredni potezi?

“Osnovni problem je Putinovo gledište da su Rusi i Ukrajinci jedan narod, te da su Ukrajinci samo zavedeni sa Zapada i da je njihov režim marionetski. To nije baš sasvim tako. Ukrajina jeste identiteski podeljeno društvo, ali je došlo i do promena zahvaljujući nekim ruskim potezima. Godine 2013., na čelu Ukrajine je bio predsednik Janukovič, a umesto da ga Rusi čuvaju „kao malo vode na dlanu“, oni su mu uveli sankcije zbog sporazuma Ukrajine i Evropske unije, koji, za razliku od srpskog slučaja, nije značio ulazak u EU. Bio je baš suprotno, zamena za ulazak u EU. Putinu je smetalo jer bi potpisivanjem tog sporazuma, Ukrajina bila sprečena da uđe u Evroazijsku uniju. Tu je Putin preterao. Hteo je potpuno prijateljsku Ukrajinu, koja ne bi ni bila potpuno nezavisna država. Za Ruse bi bilo bolje da se zadovoljio time da Ukrajina bude neutralna, ali je bio previše ambiciozan. U kontekstu trenutnih ratnih dejstava, vidi se da je Putin želi da slomi Donbas, jer računa da će tu imati prijateljsko stanovništvo. Tu će gledati da se ušanči i da odatle pregovara, kako bi došao do rešenja koje bi predstavio kao pobedu. To je Putinova ideja ovog trenutka. On ne sme da doživi poraz u Ukrajini niti da prihvati rešenje koje se može doživeti kao poraz.”

A sme li to Zapad?

“Ne smeju ni oni. Njihova teškoća će biti u dolaženju do rešenja koje će obe strane predstaviti kao pobedu.”

Izvor: pixabay.com

Kao što bi Bžežinski rekao, “istorija može biti svedena na farsu ukoliko teži da služi političkom cilju”…

“Slažem se. Osnova uspeha u kompromisu biće defanzivna strategija Zapada, koja znači izbegavanje konfrontacije sa Ukrajinom, kao i deo ruskog društva koji priznaje Ukrajince kao poseban narod.”

Naravno, prognoze koje sad iznosimo su strogo uslovne, jer rat može da se oduži. Ono što mene interesuje, kakva bi bila reakcija Zapada ukoliko bi Rusi, u hipotetičkom slučaju, prešli preko Ukrajine i došli do Moldavije. Ili ako bi napali baltičke zemlje. Smatram da bi NATO ozbiljno razmislio čak i u tom slučaju da li bi se vojno angažovao, iako bi se, u slučaju napada na Letoniju, Estoniju i Litvaniju, radilo o punopravnim članicama Alijanse…

“To je odlično pitanje. Naravno, to je bilo relevantnije na početku, kada se ništa nije znalo, i kada su bila očekivanja da će Rusi brže nego što se ispostavilo, napredovati. Moja je pretpostavka bila da će se zadržati na nekoj liniji, da neće ići ka zapadu Ukrajine, te da će onda trupe okolnih NATO zemalja ući u Ukrajinu, i da ćemo imati situaciju kao između Severne i Južne Koreje. U tom smislu bi NATO reagovao, ali se ne bi sukobio sa Rusijom. Nadam se da ni do tog scenarija ipak neće doći i da će se do rešenja doći kompromisom. Amerika jača istočno krilo NATO-a u nameri da saveznicima, uključujući i baltičke zemlje stavi do znanja da neće ostati same protiv Rusije.”

Kako će se Amerikanci snaći u situaciji kad im neko osporava vođstvo? Nakon pada Berlinskog zida i stvaranja unipolarnog sveta, situacija se u međuvremenu promenila u svetu, čime je degradirana i pozicija Vašingtona kao hegemona.

“Oni očigledno ne žele da se odreknu te svoje pozicije. Imali smo Obamu koji je bio pragmatičan, jer je bio svestan da Amerika ne dobija ratove na Bliskom istoku, da Kina raste, da je Rusija sve aktivnija, te je pokušao da se sporazume sa Moskom, napravio je nuklearni sporazum sa Iranom, ali u svojoj politici nije uspeo. Tramp je pokušao da napravi totalni zaokret, ali nije imao svoju strategiju koju bi ponudio kao zamenu za postojeću. Bajden pokušava da strategiju liberalne hegemonije koja je poljuljana nakon Trampa, oživi, pa koristi podelu na zemlje demokratije i ove druge, sa retorikom da zemlje demokratije treba da se povežu među sobom, sve u cilju da ta strategija ostane živa. Oni i dalje veruju da sa pobedom njihove hegemonije, dolazi kraj istorije. Pitanje je kada će napustiti tu ideju.”

Koje posledice, ekonomske i političke prirode možemo očekivati u svetu kad jednom budu prestala dejstva u Ukrajini?

“Posledice će biti velike. Najpre, energetska kriza će se produbiti i neće biti lako izaći iz nje. Druga stvar, Amerikanci će pokušati da izoluju Rusiju u želji da uđu u novi Hladni rat s njom, ali ne očekujem da će anti-ruska histerija doveka trajati. Kad se završi rat, i neke sankcije će biti ukinute, ali će biti zadržane one diplomatske prirode, zanemarivaće se ruski glas u međunarodnim forumima i slično. S druge strane, Vašington će gledati da konsoliduje anglo-američki svet, NATO i Evropsku uniju. Neće biti lako ni Zapadu ni Rusiji.”

Na kraju, kakve implikacije možemo očekivati po Balkan, preciznije, po prostor Srbije i drugih bivših jugoslovenskih zemalja? Ovde se iz godine u godinu ponavlja narativ o vojnoj neutralnosti Srbije, ignorišući činjenicu da mi nismo potpisali međunarodno obavezujući sporazum sa zainteresovanim stranama koje bi nam garantovale status vojne neutralnosti, kao što je posle Bečkog kongresa 1815. učinila Švajcarska. Mi možemo biti samo vojno nesvrstani…

– Mi nikad nismo ni proglasili vojnu neutralnost, iako smo protiv ulaska u NATO. Niko nije rekao da smo mi neutralni u nekom drugom smislu, iako mi de facto to jesmo, odnosno, bili smo do ovog sukoba između Rusije i Zapada. Sad se na Srbiju vrši pritisak da se svrsta protiv Rusije, gde ona pokušava da sebi ostavi što veći manevarski prostor. Srbija nije uvela sankcije, jer bi to donelo više štete nego koristi, kako ocenjuje naše rukovodstvo. Očekujem da Srbija uvede sankcije Rusiji ako Zapad pripreti uvođenjem još većih sankcija. Nadam se da ipak neće doći do toga i da će se rat završiti kompromisom. Što se tiče nekog budućeg svrstavanja na stranu Zapada, a protiv Rusije, smatram da Srbija treba da se drži svog nacionalnog interesa, te da u skladu sa tim u datom momentu postupa. Ukoliko bi Srbija postupala samo u skladu sa interesima sila sa Zapada ili sa interesima Rusije, onda bi to bio veliki problem. Istina je da nam se sužava manevarski prostor, ali ukoliko se dođe do kompromisnog rešenja situacije, možemo naći adekvatno rešenje. U suprotnom, ukoliko se nastavi rat, ne očekujem ništa dobro – zaključio je Trapara.

Razgovarao: Aleksandar Stojanović

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *