BIA: Stub ili slabost Srbije?

Nacionalna bezbednost Obaveštajno-bezbedonosni sistem

Piše: Aleksandar Stojanović

Nakon petooktobarskih promena, Srbija (u tom trenutku, kao deo Savezne Republike Jugoslavije), u novi milenijum je ušla sa namerom da se u svakom smislu približi civilizacijskim vrednostima zapadnog sveta. Pod tim se podrazumeva početak reformskih procesa, pre svega u ekonomiji (privatizacija državnih preduzeća, deregulacija tržišta, privlačenje stranih investitora jeftinom radnom snagom i abnormalnim subvencijama itd.), u pogledu vladavine prava i medijskih sloboda (proces koji se pretvorio u svoju karikaturu), ali i u oblasti sistema nacionalne bezbednosti. Budući da je dotadašnji Resor državne bezbednosti (RDB), svojevrsni organizacioni i funkcionalni naslednik Uprave državne bezbednosti (UDB-a) i Službe državne bezbednosti, tokom devedesetih bio involviran u brojne inkriminišuće aktivnosti (uključujući i asasinaciju političkih disidenata), nakon 5. oktobra 2000. godine, pitanje njegove reforme, odnosno, transformacije, brzo je došlo na dnevni red. Ipak, politička promena koja se desila u zemlji, nije svoj pozitivni impuls prenela i kada su u pitanju reformski procesi u bezbednosno-obaveštajnom aparatu Srbije. Iako je pogrešno i nefer reći da nije postojao ni promil političke volje da do korenitih promena u srpskim službama i dođe, treba biti realan i ukazati na objektivnu političku slabost svih vlada na početku dvadeset prvog veka, a samim tim i realan kapacitet da transformaciju izvrše do kraja. Pokušaja je i pored toga, bilo, a u kontekstu pozicije, organizacije i samostalnosti civilne bezbednosno-obaveštajne službe, najvažniji momenat je usvajanje Zakona o BIA 2002. godine, koji je doneo nekoliko novina.

Ukidanje RDB-a

Najpre, dotadašnji Resor državne bezbednosti je prestao da postoji, odnosno, evoluirao je u organizaciju sa novim imenom – Bezbednosno-informativna agencija. Dalje, najvažnija srpska civilna bezbednosna služba, bila je dislocirana iz ingerencija Ministarstva unutrašnjih poslova, i postala je samostalna agencija Vlade Srbije. Stavljanjem pod direktnu kontrolu Vlade, istaknut je s jedne strane značaj novoformirane Bezbednosno-informativne agencije za sistem bezbednosti u celini, a s druge strane, što je možda bilo i značajnije u datom istorijskom trenutku, strah od eventualnog odmetanja ovih struktura i njihovog konstituisanja kao otuđenog centra moći. Promene koje su se desile, a koje su, objektivno, bile fasadne u mnogo većoj meri nego suštinske, nisu uspele da spreče atentat i ubistvo srpskog premijera Zorana Đinđića 12. marta 2003. godine. Štaviše, za likvidaciju premijera su optuženi a kasnije i osuđeni nekadašnji pripadnici Jedinice za specijalne operacije, oružane vrhuške nekadašnjeg Resora državne bezbednosti. Ubistvo (po ustavu i zakonu, više nego u realnosti) politički najmoćnijeg čoveka u zemlji, pokazalo je da je aparatura sistema bezbednosti zakazala, a naročito, bezbednosno-obaveštajni sistem. Jedna od ključnih uloga službi bezbednosti je u sprečavanju strategijskog iznenađenja za državu. Od atentata na predsednika vlade, nema puno većih iznenađenja, te se bez rezervi može reći da, pre svega, BIA, svoj posao nije odradila kako treba. Najblaže rečeno. Ipak, da bi se stekao uvid u obuhvat aktivnosti koje osovina našeg bezbednosno-obaveštajnog sistema treba da realizuje, treba ukazati na temeljne odredbe referentnog Zakona o BIA, koji je od svog usvajanja, doživeo nekoliko promena i veliki broj kritika na račun pojedinih rešenja.

Mesto i uloga BIA

Član dva zakona, navodi da Bezbednosno-informativna agencija obavlja poslove koji se odnose na: zaštitu bezbednosti Republike Srbije i otkrivanje i sprečavanje delatnosti usmerenih na podrivanje ili rušenje Ustavom utvrđenog poretka Republike Srbije; istraživanje, prikupljanje, obradu i procenu bezbednosno-obaveštajnih podataka i saznanja od značaja za bezbednost Republike Srbije i informisanje nadležnih državnih organa o tim podacima, kao i druge poslove određene zakonom. Ovako definisan obuhvat poslova BIA je podudaran tradicionalno shvaćenoj ulozi bezbednosno-obaveštajnih službi, te je u tom pogledu on korektan. Član 4 zakona navodi da kontrolu rada Agencije ostvaruju nadležni organi, u skladu sa zakonom i drugim propisima. U obavljanju poslova iz svog delokruga Agencija ostvaruje saradnju sa drugim nadležnim državnim organima i službama. Agencija ostvaruje saradnju sa organima, organizacijama i službama drugih država i međunarodnih organizacija, u skladu sa smernicama Vlade Republike Srbije i bezbednosno-obaveštajnom politikom Republike Srbije.

Direktor bez kriterijuma

Član pet zakona navodi da radom BIA rukovodi direktor, koga postavlja i razrešava Vlada. Kako Bezbednosno-informativna agencija predstavlja najvažniju bezbednosnu službu u Srbiji i u neku ruku, stub čitavog bezbednosno-obaveštajnog sistema, nedopustivo je da zakon ne predviđa nikakve stručne ni obrazovne kriterijume koje mora da zadovolji budući prvi čovek BIA. Na ovaj način, otvara se mogućnost dovođenja ne samo partijski poslušnih kadrova, već i apsolutno nekompetentnih ljudi na jedno od važnijih mesta u čitavom sistemu bezbednosti Srbije.

Istina je da su zamenici direktora/načelnika obaveštajnih i bezbednosnih službi, uslovno rečeno “prvi operativci” agencija, te da su direktori pre svega politički podobni za mesta na kojima su, nedopustivo je da zakon ovaj aspekt rada BIA bliže ne reguliše. Sam sistem bezbednosti Srbije je u normativnom pogledu, prepun manjkavosti, ali i ponekog primera dobre regulacije odnosa u nekim delovima sistema.

U ovom kontekstu, valjan primer bi bio Zakon o VOA i VBA, koji na sasvim korektan način navodi uslove koje moraju da zadovolje budući direktori ovih službi, a oni podrazumevaju stečeno generalštabno usavršavanje i najmanje devet godina radnog iskustva na obaveštajno-bezbednosnim poslovima u sistemu odbrane.

Dakle, radi se o neprihvatljivom i nimalo slučajnom propustu, koji u velikoj meri kompromituje ideju da se reformski proces, kao i demokratska kontrola nad radom BIA, realizuje na adekvatan način.

No, tu se ne završava slabost Bezbednosno-informativne agencije koja počiva na zakonskim nedorečenostima.

Značajan propust je načinjen i prilikom navođenja načina vršenja određenih poslova.

Nastaviće se…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *