Ko štiti civile

Civilna zaštita Nacionalna bezbednost

Piše: Aleksandar Stojanović

Zaštita civila bila je, tokom većeg dela istorije, sekundarna stvar. U ratnim uslovima, u vreme kada je postojala jasna granica između fronta i pozadine, civili nisu bili faktor na koji se računalo, i njihov udeo u stradanju je bio (skoro) zanemarljiv. Međutim, nakon sve intenzivnije upotrebe avijacije (u sukobima posle Prvog svetskog rata, naročito), postotak stradalih civila počinje da se penje eksponencijalno. Brisanjem razlika između fronta i pozadine, aktuelizuje se i potreba zaštite civila u ovim uslovima. Pored toga, sve intenzivnije i frekventnije prirodne nepogode, industrijske i druge antropogene nesreće, iniciraju pažljiviji i sveobuhvatniji pristup državnih i međudržavnih organa zaštiti građana. Kao glavnom provajderu bezbednosti (onome ko bezbednost treba da pruži), državi je pripala uloga organizovanja snaga civilne zaštite unutar njenih granica. Ona to čini uspostavljanjem normativnog okvira za funkcionisanje ovog elementa sistema bezbednosti, a nakon toga, i organizacijom zasebnih celina unutar svoje aparature sa ovom svrhom.

Međutim, pre dalje priče o snagama civilne zaštite u Srbiji, treba ukazati na distinkciju između pojmova civilna odbrana i civilna zaštita. Razlika između civilne odbrane i civilne zaštite, nije samo terminološke prirode. Pod civilnom odbranom, podrazumevaju se mere i aktivnosti kojima se stanovništvo priprema ne samo za vlastito održanje u ratnim uslovima, već i za organizovan, aktivan ili pasivan otpor agresoru. S druge strane, civilnom zaštitom se stanovništvo brani od pretnji, pre svega, nevojnog karaktera – prirodnih nepogoda, industrijskih havarija i drugih tehničko-tehnoloških događaja koji svojim kvantitativnim i kvalitativnim svojstvima mogu ugroziti živote ljudi. Naravno, u teoriji bezbednosti postoje neslaganja oko tačnog definisanja karakteristika ovih fenomena, ali je za potrebe ovog rada, dovoljno ukazati na prethodno navedenu tačku razdora. U Srbiji snage civilne odbrane, kao i civilne zaštite, imaju dugu istoriju. Nakon reformskih procesa u toku dvehiljaditih, ingerencije u zaštiti civila u srpskom sistemu bezbednosti, podeljene su između Ministarstva odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova.

Uloga vojske

Treća misija Vojske Srbije, podrazumeva asistenciju civilnim organima u slučajevima kada gabariti prirodnih i antropogenih bezbednosnih izazova, rizika i pretnji, prevazilaze njihove kapacitete za adekvatno suzbijanje štetnog dejstva koji ovi događaji mogu imati po stanovništvo. Na taj način, stvoreni su normativni uslovi za angažovanje pripadnika Vojske Srbije za delovanje u vanrednim situacijama, što su oni i činili, nekoliko puta u blizoj prošlosti. Učestvovanje vojnika u neutralizaciji pretnji nevojne prirode je dobar element u funkcionisanju srpskog odbrambenog aparata iz nekoliko razloga. Najpre, u samom funkcionalnom pogledu, dobro je u kriznim momentima imati jasno organizovanu grupu ljudi koja, ne samo što poštuje načela subordinacije, već je o obučavana za delovanje u kritičnim situacijama.

Dalje, prisutan je i psihološki momenat, mirnoća i pouzdanje kod direktno pogođenih ljudi, ali i u široj zajednici, „jer je stigla vojska“, te će sve biti u redu. Na kraju, ali ne o manje značajno, tu su i koristi koje ima sama vojska – približavanje sa građanima (vojska ne sme da bude izolovana kasta), kao i operativna provera dejstva ovih snaga u situacijama povišenog rizika, čime se, makar delimično, mogu simulirati neki uslovi u ratu i tome slično. Ono što nije dobro, a što nema veze sa vojskom, nego sa politikom, jeste njena instrumentalizacija zarad skupljanja političkih poena. To se vrši, ne samo kroz famu oko nabavljenih vojno-tehničkih akvizicija o sistema naoružanja, zbog kojih je „vojska nikad jača“ (iako imamo značajan odliv oficira i podoficira, zbog malih zarada), već i kroz angažovanje vojske tamo gde je upitna svrsishodnost takvog postupka.

Tako su vojnici patrolirali ulicama u doba korone, nameštali su krevete u kovid bolnicama, a ako je sudeći prema najnovijim najavama jedne ministarke, učestvovaće u krčenju šuma. Sve navedene aktivnosti odstupaju od proklamovanih misija Vojske Srbije, odnosno, predstavljaju populizmom inspirisane mere. Ipak, o pored svih manjkavosti, treba reći da srpska vojska ima značajnu ulogu u zaštiti stanovništva, i u slučajevima nevojnih bezbednosnih izazova, rizika i pretnji.

Sektor za vanredne situacije

Nakon reformskih procesa u sistemu bezbednosti Srbije, odlučeno je da se u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova, kreira posebna organizaciona uprava koja će se fokusirati na pitanja zaštite stanovništva od elementarnih nepogoda. Tako su stvorene pretpostavke za nastanak Sektora za vanredne situacije, organizacione jedinice koja treba da kreira, održi i unapredi sposobnosti društva u reagovanju na izazove koji mogu ugroziti naše područje, odnosno, koja treba da ublaži posledice različitih prirodnih i antropogenih katastrofa.

Srž Sektora čine pripadnici operativnih vatrogasno-spasilačkih jedinica. Nesreće u različitim vidovima – požari, poplave, zemljotresi, klizišta, hemijski akcidenti – mogu se dogoditi svuda, u svakom momentu i bez upozorenja, stoga je prioritet ove jedinice visoka profesionalnost i mogućnost blagovremenog reagovanja. Sektor za vanredne situacije pored osnovnih vatrogasno-spasilačkih jedinica ima i specijalističke timove za spasavanje u slučaju zemljotresa i poplava, a pored toga vatrogasci – spasioci su obučeni i spremni za reagovanje u slučaju saobraćajnih nesreća i za spasavanje u slučaju tehničko-tehnoloških i udesa sa opasnim materijama, kao i drugih vidova tehničkih intervencija.

Pored planiranja, organizovanja i realizovanja aktivnosti koje su neposredno u funkciji zaštite spasavanja stanovništva od nesreća različitih kvantitativnih i kvalitativnih svojstava, Sektor za vanredne situacije realizuje i čitav niz drugih poslova u cilju zaštite životne sredine, zdravlja i materijalnih dobara građana, očuvanje uslova neophodnih za život i pripremanje za prevladavanje situacije u uslovima požara, elementarnih nepogoda tehničkih i tehnoloških nesreća, dejstva opasnih materija i drugih stanja, opasnosti većih razmera koje mogu da ugroze zdravlje i živote ljudi i životnu sredinu ili da prouzrokuju štetu većeg obima.

Kao operativno, stručno telo, Sektor za vanredne situacije ima značaj i u izradi i predlaganju zakona, normativa i preporuka u oblasti zaštite i spasavanja, navodi se, između ostalog, u zvaničnoj elaboraciji uloge ovog tela.

Perspektive

Postojanje svojevrsne binarne forme u organizaciji i funkcionisanju sistema civilne zaštite, koji kao takav ima svoje elemente pod okriljem vojske i Ministarstva unutrašnjih poslova, predstavlja nešto za šta se ne može reći da je apsolutna novina za srpski sistem bezbednosti. Ipak, do turbulencija u organizacionom prilagođavanju o praktičnom funkcionisanju Sektora za vanredne situacije je ipak došlo, što samo po sebi nije neki problem.

Ono što jeste problem, a što je, opet, inherentno za čitav sistem bezbednosti, jeste politička instrumentalizacija rada ovih snaga, odnosno, stavljanje istih u funkciju prikupljanja lakih političkih poena. Slučajevi smetova u Feketiću i poplava 2014. govore u prilog tome. Delotvornost snaga civilne zaštite će biti posledica ne samo unutrašnjih snaga ili slabosti sistema, već i mogućnosti da svoj posao vrše lišeni političkih uticaja.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *