Nacionalizmi u Crnoj Gori i Hrvatskoj: Odakle potiču i kuda idu?

Politički procesi i pojave

Slučaj Crne Gore

Kako je jedna od interesantnijih istorijskih stavki sa prostora Balkana ta da teritorije današnje Crne Gore nikad nisu pale pod najezdom Osmanlija u četrnaestom veku, ne bi trebalo da čudi da je taj istorijski momenat iznedrio osećaj ponosa i nepokolebljivosti kod pripadnika zajednica koje su živele i koje žive na tim prostorima. Posmatrano kroz prizmu crnogorskog nacionalizma (koji, neki autori pokušavaju da iz didaktičkih ili nekih drugih razloga, podele na “etnički”, “regionalni” i “liberalni”), svakako da je prkos osvajaču bila jedna od važnijih inicijalnih kapisli za nastanak ovakvih ideja, na sličan način kao što je mit o boju na Kosovu učinio u Srba.

Pobornici crnogorskog nacionalizma se zalažu za afirmaciju teze o etničkoj i nacionalnoj posebnosti crnogorskog naroda, a takođe se zalažu za punu afirmaciju posebnog crnogorskog jezika i redefinisanje Crne Gore kao nacionalne države crnogorskog naroda. Među pristalicama ove ideje, postoje različita shvatanja o etnogenezi Crnogoraca – od onih umerenijih, koji žele da postepeno izdvoje crnogorsku etničku jedinicu iz srpskog nacionalnog korpusa, ne negirajući ulogu srpskog jezika ili srpske crkve u Crnoj Gori, do onih koji insistiraju na tezi o etničkoj posebnosti Crnogoraca u odnosu na Srbe, koja datira još iz vremena doseljavanja Slovena na ove prostore.

Crnogorski nacionalizam se, uostalom, kao i svi nacionalizmi, javlja kao vrsta reakcije. Težnja je da se napravi distinkcija u odnosu na srpski narod sa kojim su Crnogorci, prošli puno toga.

Veze sa Srbijom

Istorijski posmatrano, ne bi bilo pogrešno reći da je Crna Gora, značajan deo svoje istorije vezivala za razvoj događaja u susednoj Srbiji. Dve zemlje sa puno toga zajedničkog (između ostalog, i kroz dugogodišnji suživot u okviru iste države, kao i kroz, pre ujedinjenja, savezničko nastupanje u svim ratovima), razišle su se 2006. godine, kada se, na referendumu, veći broj građana Crne Gore opredelio za nezavisnost. Verovalo se da je 2006. godina, godina kulminacije crnogorskog nacionalizma, te da se u periodu nakon izlaska Podgorice iz Državne zajednice SCG, može očekivati smirivanje tenzija. Pokazalo se sasvim obrnuto.

Ključna figura u rasplamsavanju nacionalističkih strasti u Crnoj Gori je bez sumnje Milo Đukanović, predsednik Demokratske partije socijalista. Tokom trideset godina vlasti u Crnoj Gori, on je prešao put od komunističkog omladinca, preko pobornika zajedničke države sa Srbijom u okviru Jugoslavije, do nekog ko građane Crne Gore zastrašuje pričom o “velikosrpskom nacionalizmu i hegemonizmu”, posredno raspirujući crnogorski nacionalizam.

Situacija poslednjih nekoliko godina u pogledu odnosa između Srbije i Crne Gore, ubrzano erodira. Kako je i u Srbiji na vlasti nacionalistička Srpska napredna stranka, na čelu sa Aleksandrom Vučićem, takav razvoj događaja za one upućenije, nije naročito iznenađujuć. Sukob dve snažne struje u crnogorskom društvu – jedne, crnogorsko-nacionalističke, koja je na strani politike predsednika Crne Gore Mila Đukanovića, i druge, prosrpske, koja se koncetriše oko srpske crkve u Crnoj Gori, predstavlja glavni društveni spor koji se lako može oteti kontroli. To je najvidljivije bilo nakon imovinskog spora između države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve, što je uzrokovalo velike proteste vernika (takozvane, litije), a naročito, prilikom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija na Cetinju, septembra 2021. godine, kada je došlo do incidenata.

Problematičan položaj Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koji pre svega podrazumeva neodređenost imovinsko-pravnih odnosa, još jedan je od kamena spoticanja između zvanične Crne Gore i srpske zajednice u ovoj zemlji, koju predvodi mitropolija crnogorsko-primorska. Incidenti na Cetinju izazvani dejstvom ekstremista, kako pristalica Mila Đukanovića, tako i crkve, još jednom su podsetili kako može da eskalira sudar dva nacionalizma. Dobar je podsetnik i pad vlade DPS-a, a kasnije i Zdravka Krivokapića, nakon čega je mandat otpočeo Dritan Abazović. Njega će takođe dočekati nerešeni problemi izazvani nasleđem i samim temeljima savremene crnogorske države koja se nikada nije mogla, a neće ni moći da bude zamišljena bez prisustva srpskog elementa. U vreme pisanja ovog teksta, već postoje problemi u funkcionisanju vlade, pa čak i u pogledu njenog opstanka.

Dva nacionalizma – dve priče

Ono što je interesantno u analiziranju nosioca nacionalizma u Crnoj Gori, jeste to što se, za razliku od, recimo, Srbije, ne radi o jednom nacionalizmu i jednom nacionalističkom narativu. Postoje dva, srodna, ali međusobno suprotstavljena nacionalizma – srpski i crnogorski. Dok su u Srbiji, nacionalističke, parlamentarne i vanparlamentarne stranke i pokreti, redom nosioci “mita o Kosovu i srpskog barjaka”, u Crnoj Gori su relevantni činioci oni koji dolaze sa strane na kojoj je Milo Đukanović sa svojom Demokratskom partijom socijalista (koji intenzivno radi na konstrukciji Crnogoraca kao zasebnog naroda koji ima kvintesencijalne, identitetske razlike u odnosu na Srbe), kao i, s druge strane, prosrpske opozicije koja predstavlja protivtežu Đukanovićeve politike po svemu, pa i po nacionalnom pitanju. Tako je, makar u poslednjih par godina, kada se opozicija podrobnije bavi pitanjem položaja Srba u Crnoj Gori. Naravno, dnevna politika je pokazala svoj fluidni karakter i u slučaju Crne Gore, kada su dva, uslovno rečeno, vrednosna antipoda Milo Đukanović i Dritan Abazović, našli zajednički jezik kada je u pitanju opstanak i jačanje pozicije moći u ovoj zemlji. Po cenu kojih kompromisa će i jedna i druga strana nastaviti sa radom u jednoj nestabilnoj vladi, ostaje da se vidi. Ipak, veliko je pitanje da li će razvoj događaja u skorijoj budućnosti u Crnoj Gori uticati na smirivanje nacionalističkih strasti koje su se rasplamsale poslednjih godina.

Slučaj Hrvatske

Kao svojevrsni rivalski narod Srbima, Hrvati su svoje nacionalno biće počeli da doživljavaju u sličnom istorijskom trenutku devetnaestog veka, ali u potpuno drugačijim okolnostima. Kao integralni deo Habsburške monarhije, današnje hrvatske teritorije su bile pod realnom pretnjom od mađarizacije. To je uzrokovalo rađanje nacionalne svesti i hrvatskog nacionalizma koji će vremenom poprimati razne oblike. Slično nacionalizmima drugih zemalja koje su ušle u sastav Jugoslavije, i hrvatski nacionalizam sa svim svojim manifestacijama će biti oblikovan kroz trenje sa nacionalizmima drugih republika zemlje južnih Slovena.

Konstantna tenzija koja je pratila postojanje Kraljevine Jugoslavije, otvoreni etnoseparatistički pristup hrvatskih stranaka desnog centra, te učešće u neke od najvećih političkih incidenata na ovim prostorima u dvadesetom veku (likvidacija kralja Aleksandra Karađorđevića, u kojoj su učestvovali hrvatski agenti), stvarali su pogodno tlo za dalju eskalaciju hrvatskog nacionalizma.

Svoj ekstremni oblik, on je dobio u 20. veku kroz ustaški pokret i koncept Velike Hrvatske, koji je delimično ostvaren kroz kratkotrajno postojanje Nezavisne države Hrvatske u Drugom svetskom ratu. Zločini koji su vršeni u ovoj tvorevini, naročito u koncetracionom logoru Jasenovac, biće jedan od velikih kamena spoticanja u odnosima Srba I Hrvata decenijama kasnije.

Ipak, hrvatski, kao i srpski nacionalizam, bio je poprilično dobro suzbijen u vreme postojanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jer je Josip Broz Tito protiv grupa koje su baštinile ove ideje, bio nemilosrdan. Uostalom, čuvena OZN-a je i formirana pre svega sa namerom da se bori protiv nacionalističkih pokreta Srba, Hrvata i muslimana, a koji su delovali pre svega, iz inostranstva i u inostranstvu.

Raspad bivše Jugoslavije, kojem su, prema dominantnom broju tumačenja, doprineli nacionalizmi u pojedinačnim republikama, omogućio je revitalizaciju hrvatskog nacionalnog sentimenta. Građanski rat, zločini sa svih strana, beznađe i neizvesnost, bili su valjani uslovi za organizaciju i afirmaciju partija desnog centra političkog spektra.

Kao glavna nacionalistička stranka profiliše se Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), koja će pod vođstvom Franje Tuđmana tokom raspada Jugoslavije ostvariti cilj: stvaranje nezavisne hrvatske države. To je učinjeno, između ostalog, i kroz planiranje i realizaciju vojno-policijskih akcija “Bljesak” i “Oluja”, kada je proteran ogroman broj Srba sa prostora Hrvatske. Taj momenat će samo biti novi kamen spoticanja u odnosima Beograda i Zagreba, pored onoga što se dešavalo na tlu Nezavisne države Hrvatske.

Hrvatska danas: Između prošlosti i budućnosti

Hrvatska je danas, na početku treće decenije dvadeset prvog veka, punopravna članica Evropske unije i NATO pakta, te je, u tom pogledu, praktično završila svoje evro-atlantske integracije. Ipak, to ne znači da je zemlja bez problema. Posmatrano kroz prizmu nacionalističke retorike, možemo reći da prijem u pomenute organizacije nije označio i prekid tenzija u regionu, a pre svega, na liniji Beograd-Zagreb. Odnosi Srbije i Hrvatske su istorijski gledano, bili dosta turbulentni, te se kao takvi kandiduju za savršen instrument dnevne politike i prikupljanja političkih poena aktera kako na srpskoj, tako i na hrvatskoj političkoj sceni.

Politička isplativost podizanja tenzija na relaciji Beograd-Zagreb je nešto što u većoj meri utiče na tok međusobnih odnosa nego bilo šta drugo, uzimajući u obzir nacionalnu ostrašćenost nekih delova društva, kako u Srbiji, tako u Hrvatskoj. U tim aktivnostima, često se prevazilazi svaka granica dobrog ukusa. Prebrojavaju se mrtvi, relativizuju istorijske činjenice, veličaju zločini i zločinci, tako da se često stiče utisak da ništa na Balkanu nije sigurno koliko potreba da se prošlost rekonfiguriše i zloupotrebi zarad političkog cilja. Tome su vični političari i u Beogradu i u Zagrebu.

Tvrđe, desno krilo u izvršnoj vlasti Hrvatske, zauzima predsednik Zoran Milanović, dok je liberalniji u iskazivanju svojih nacionalnih osećanja, premijer Andrej Plenković. Sukob koji postoji među dvojicom čelnih ljudi Hrvatske, pak, nije ideološke prirode, odnosno, nije uzrokovan stepenom privrženosti hrvatskom nacionalnom biću koja se manifestuje kod jednog, odnosno drugog. Uzrok je borba za moći, pri čemu se i jedan i drugi, služe nacionalizmom kada procene da je to politički isplativo.

Tada se kao sasvim validna “meta”, nađu političke odluke i izjave Beograda, sa najrazličitijim razlozima kao tačkama sukoba – bili oni zločini iz istorije, trka u naoružanju, granični sporovi, položaj Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji i tako dalje.

Hrvatski nacionalizam reaguje na srpski nacionalizam i obrnuto, a njihova interakcija je u velikoj meri oblikovala prošlost ovih prostora, oblikuje sadašnjost, i činiće to i u budućnosti. Ipak, postavlja se pitanje, sa kojim posledicama?

Piše: Aleksandar Stojanović

Pitanje za čitaoce: Šta vi mislite o problematici jačanja nacionalizama u svetu? Recite nam u anonimnoj anketi koju možete popuniti ovde.

Tekst je deo realizacije projekta “Uzroci i posledice jačanja nacionalističkih pokreta na Balkanu” između Centra za istraživanje bezbednosti (CIB) i Balkanske istraživačke regionalne mreže (BIRN).

Stavovi, mišljenja i zaključci izneseni u projektu nužno ne izražavaju stavove BIRN-a, već isključivo autora.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *