Hladni rat i nacionalizmi: Zatišje pred erupciju

Politički procesi i pojave

Poznato je da su političke vođe Amerike, Britanije i Sovjetskog Saveza, Frenklin Ruzvelt, Vinston Čerčil i Josif Staljin, zakopavajući sekire međusobne netrpeljivosti i ideološke nepodudarnosti, usmeravale tok rata i oblikovanja posleratnog sveta. A taj posleratni svet je, posle „spuštanja Gvozdene zavese“, imao bipolarnu planetarnu konstrukciju. Tinjajući animozitet i borba za moći Istoka, na čelu sa Sovjetskim Savezom i Varšavskim ugovorom, i Zapada, sa SAD-om i NATO-om, determinisao je sva dešavanja u svetu tokom više od četrdeset godina.

Negativan naboj je eskalirao u više posredničkih ratova, na geopolitički vrlo važnim prostorima rubnog pojasa Azije – u Koreji, Vijetnamu i Avganistanu. Svet je, prema nekim scenarijima, bio na ivici apokalipse tokom Kubanske raketne krize 1962. godine, zbog mogućnosti da tada aktuelna trka u nuklearnom naoružanju, doživi praktičnu validaciju.

Razvijanje sve sofisticiranijeg i desktruktivnijeg oružja, permanentna borba za kontrolu strateški važnih pravaca i tački (ili pojaseva) koji u geopolitičkoj teoriji figuriraju kao ključna mesta, animozitet na osnovu kulturnih vrednosti i tobožnje intelektualne superiornosti jedne strane u odnosu na drugu, sve su to atributi koje je posedovao svet bipolarizma. Navedeni momenti su, u većoj ili manjoj meri, diktirani i različitim odnosima prema ekonomiji na Istoku i Zapadu. Kapitalistički i komunistički ekonomski sistemi su uticali na sve druge aspekte života, na perfidan, ali sveprožimajući način – od strukture državne uprave, vojske, obrazovanja, do položaja crkve i svakodnevnog života pojedinca i njegovog poimanja dobrog i lošeg, pri čemu je dobro, po pravilu bilo samo ono što pripada vlastitom kulturnom i ideološkom korpusu, a loše, logično, sve ono što pripada ili gravitira drugoj strani. Zbog toga, možemo bez bojazni istaći da su rudimentarne crte nacionalizma bile više nego prisutne u vremenu koje se opisivalo kao period iščekivanja “konačnog obračuna”.

Naravno, tumačenje vlastitog naroda kao ekskluzivnog u pogledu moralnih i drugih vrednosti, nije rezervisano samo za zajednice kojima dominira nacionalizam. Dobar primer je sovjetsko društvo, u kom je, budući da je konstruisano na temeljima real-socijalizma, nacionalizam tretiran kao reakcioni element, ali je i pored toga postojala jaka privrženost državi i njenim vrednostima.

U genealogiji hladnoratovskog sveta, važna su dva detalja, koji su doprineli da nacionalizam funkcioniše na način na koji je to primetno danas, kako na globalnom planu, tako i u regionalnim okvirima.

Izvor: pixabay.com

Revolucija u Čileu

Pinočeova revolucija u Čileu 1973. godine, direktno podržana od strane Amerike, kako bi se, s jedne strane, sklonio demokratski izabrani, levičarski režim Salvadora Aljendea, a sa druge strane, kako bi se eksperimentalno sprovela primena neoliberalnih načela u tržišnim tokovima i njihovoj (dez)organizaciji, bila je važan momenat u svetskoj društvenoj istoriji dvadesetog veka, čije posledice osećamo i danas.

Nakon dešavanja u ovoj južnoameričkoj zemlji, trasiranje i praktično verifikovanje neoliberalnih ideja političkih ekonomista Fridriha fon Hajeka i Miltona Fridmana (koje se baziraju na slobodnom tržištu kao apsolutnom imperativu), nastavljeno je i u moćnim državama zapada, u Americi, pod Ronaldom Reganom, i Britaniji, u vreme Margaret Tačer. Nakon sloma Sovjetskog Saveza i definitivnog kraja planetarnoj podeljenosti na dva bloga, neoliberalni koncept je zaživeo i proširio se u najvećem broju zemalja sveta. Po neoliberalnoj ideologiji, ključ razvoja društva ne leži u vladavini prava, demokratiji ili u solidarnosti između građana, već u tržišnim slobodama. Država mora da garantuje jaka prava privatne svojine, apsolutne tržišne slobode i oslobađanje čitavih oblasti za priliv kapitala iz zemlje, a naročito, inostranstva. Direktne strane investicije tako postaju mantra koju stalno ponavljaju politički predstavnici, naročito, nedovoljno razvijenih zemalja, pri čemu se o njima priča kao o sigurnom garantu bolje, bogatije budućnosti. Tržište i profit postaju apsolutni imperativ.

Postavlja se pitanje, zbog čega je to, sa aspekta stanja i perspektiva nacionalizma u 21. veku u svetu i regionu Balkana, važan detalj? Odgovor na to pitanje leži u inherentnoj prirodi neoliberalne doktrine, čiju središnju tezu je, na vrlo brutalan način, istakla nekadašnja britanska premijerka Margaret Tačer. „Ne postoji društvo, već samo pojedinci i njihove porodice“ – glasila je čuvena izjava “Čelične dame”, kojom je pokušala da legitimizuje svoje aktivnosti usmerene protiv radničkih sindikata i radničke klase, a u cilju čvršćeg pozicioniranja krupnog kapitala. Sličan ton se i danas može detektovati u sredstvima masovnog informisanja širom sveta, a ideja o ljudskom društvu kao prostom skupu atomističkih individua je počela da prima korene i u bivšim socijalističkim republikama.

Neoliberalizam je pokušao da ubedi svet da je tržišna sloboda vrhovna vrednost, i da je po toj osnovi, postojeće društveno i ekonomsko uređenje vrhovno dobro, pošto, navodno, živimo u slobodnom svetu. Slobodan svet pojedinaca, kojima društvo predstavlja najobičniju stegu i barijeru za beskonačni napredak, napredak koji se meri uspehom na tržištu, odnosno, novcem. Zbog toga, potrebno je na svaki mogući način prekinuti sa državnim mešanjem u tržišne tokove, jer to donosi veću štetu nego korist. Kako je društvo jedan vrlo kompleksan entitet sa izraženom unutrašnjom dinamikom, isti zahtevi za što manjim uticajem države na generalne društvene tokove, pojavili su se u gotovo svim zemljama.

Kao svojevrsna reakcija na neoliberalne koncepcije i na globalizaciju koja je kasnije nastala, (iznova se) rađaju nacionalističke ideje. Nacionalizam buja u zemljama koje su svojevrsni “gubitnici” globalizacije – one koje se nalaze na periferiji svetskog kapitalističkog poretka, koji nisu osetili sve boljitke savremene civilizacije, ili oni koji postaju svesni nepravdi u pogledu raspodele društvenog bogatstva.

Odsustvo solidarnosti među ljudima, otuđenost, nedostatak empatije, pa čak i otvorena mržnja prema „gubitnicima tržišne utakmice“ – sve su to jasne faze na jednom ne naročito optimističnom putu na kom se nalazi savremena civilizacija. U globalnom društvu, u kom je sve podređeno sticanju profita, kao vrsta reakcije na izjednačavanje država i na njihovu desuverenizaciju, javlja se nacionalizam.

Nakon pada Berlinskog zida, kohabitacija neoliberalnih i nacionalističkih ideja, uzima još veći zamah. S jedne strane, neoliberali, koji, suštinski, predstavljaju gurue rekonstituisanja moći krupnog kapitala i oligarhije, zgrću sve veća novčana sredstva, a sa druge strane, posredstvom nacionalizma, pokušavaju da pacifikuju (ili, bolje rečeno, da izmanipulišu) potlačene, skrajnute i obezvređene narodne mase, šireći među njima mržnju prema svemu što ima prizvuk tekovina političke levice ili, još češće, prema nacionalizmima drugih naroda.

Kako drugačije objasniti nepobitnu činjenicu da su socijalne nejednakosti, kako na globalnom, tako i na regionalnom i lokalnom nivou, sve veće, i što se ljudi, umesto protiv vladajuće finansijsko-političke garniture, bune protiv drugih nacija, do jučerašnjih komšija, a današnjih “smrtnih neprijatelja”? Ponižena duha, uništenog čojstva, obezvređenog rada i sa sumornom perspektivom kulučenja za tuđ račun, ljudi duboko u sebi osećaju da sa ovim svetom nešto nije kako treba. Problem retko traže u sebi, još ređe u tržišnim principima neoliberalnog kapitalizma, ali zato, vrlo lako krivce vide u drugim narodima i njihovoj kulturnoj, verskoj i svakoj drugoj različitosti. Zbog takvog odvijanja stvari, možemo da zahvalimo partnerstvu neoliberalizma i nacionalizma, koje je počelo spontano, ali koje će se nastaviti sa vrlo jasnom namerom i sa jasnim interesom.

Jačanje nacionalizama (sa svim svojim pratećim elementima u vidu netrpeljivosti, netolerancije, konzervativnosti…), kako u svetu, tako i u regionu u dvadeset i prvom veku, može se objasniti i stanjem u savremenoj ljudskoj civilizaciji gde se kao jedini imperativ nameće uspeh na tržištu, te se kao suvišne, tretiraju sve one grane ljudskog delovanja koje nemaju finansijski izraz, ali imaju ogroman uticaj na duh ljudi i njihov osećaj za smislom.

Crkva protiv komunizma

Drugi bitan momenat koji je u velikoj meri doprineo jačanju nacionalizma još u vreme Hladnog rata, nesumnjivo jeste postavljanje Karola Jozefa Vojtile za poglavara Rimokatoličke crkve, 1978. godine. Papa Jovan Pavle Drugi, kako mu je svešteno ime, je igrao vrlo bitnu ulogu u evociranju nacionalističkih osećaja u istočnoj Evropi, a naročito, u Poljskoj (pošto je rodom Poljak). Svojim autoritetom i govorima u kojima nije bilo lepih reči za relikte Gvozdene zavese, ljude je terao na razmišljanje o suštini hrišćanstva, igrajući sličnu ulogu u jačanju nacionalizma, kao što je to, par vekova ranije, činio Fihte u svojim vatrenim predstavama u Nemačkoj.

Značaj lika i dela pape u ovom kontekstu je veliki, iz prostog razloga što, kako je već u toku rada istaknuto, u mnogim delovima sveta (i na tlu bivše SFRJ), determinanta nacionalnosti predstavlja i versko opredeljenje. Objektivna stvarnost je takva da vera i nacionalizam idu ruku pod ruku u mnogim krajevima sveta, i to su mnogi vlastodršci, domaći ili strani, znali ili znaju da iskoriste za svoje ciljeve. Primer pape Jovana Pavla Drugog je najbolji dokaz u prilog tome.

Pozivanje na “verski princip” je bio deo arsenala političkih elita početkom devedesetih godina dvadesetog veka tlu bivše Jugoslavije, čime je izvršeno dodatno raspirivanje mržnje i netrpeljivosti prema „onim drugim“. I dan – danas, trideset godina nakon rata, može se čuti zloslutno klasifikovanje ljudi na osnovu njihovog verskog opredeljenja, koje je „nedvosmisleni pokazatelj“ njihove nacionalne pripadnosti.

Svakako, ne treba steći utisak da su ljudi širom socijalističkog lagera, bili prosto izmanipulisani, te da su promoteri zapadnog sistema vrednosti jednostavno uspeli da kontrolišu njihovu percepciju. Činjenica je da su socijalistički sistemi imali dosta manjkavosti, koji su bili, pre svega, ekonomske prirode, te da je bilo samo pitanje trenutka kada će akumulirano nezadovoljstvo eskalirati. Ako se tome doda vrlo problematično istorijsko zaleđe naroda koji su živeli u tvorevinama gde su „granice tu da spajaju, a ne da razdvajaju“ (kao što je bio slučaj u Jugoslaviji), a koje je (zaleđe) i samo bilo posledica procesa o kojima je bilo reči, onda se dobija jedna vrlo nestabilna materija sa eksplozivnim potencijalom.

Kako bilo, istorijska pozicija nacionalizma se nije utopila u hladnoratovsko nadmetanje velikih sila, iako je, u nekim delovima sveta, ona, makar formalno, bila suspendovana na period od par decenija. Na velika vrata, počela je da se vraća osamdesetih godina.

Osamdesete i povratak nacionalizama

Prema istraživanju Helsinškog odbora za ljudska prava osamdesete godine dvadesetog veka karakteriše obnova popularnosti desnog ekstremizma, što je u direktnoj vezi sa iščezavanjem tzv. države blagostanja. Država blagostanja ili “socijalna država” označava društveno-ekonomski poredak u kome država pruža veliki deo usluga socijalne zaštite. Socijalne države najčešće to postižu kroz preraspodelu bogatstva, odnosno kroz progresivno oporezivanje u kome najviše stope poreza plaćaju najbogatiji građani. Kao “idealni tip” socijalne države najčešće se spominje model koji se razvio u nordijskim zemljama nakon Drugog svetskog rata. Agresivnijom primenim neoliberalnih mera kojima su želele da suzbiju stagflaciju (visoku inflaciju i visoku nezaposlenost), zapadnoevropske zemlje su probudile uspavane duhove nacionalizma. To su postigle rezanjem socijalnih prava, privatizacijom i zatvaranjem državnih preduzeća. Te mere proizvele su masovnu nezaposlenost, rast privremene zaposlenosti, uskraćivanje velikom delu radničke klase dostupnost kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti, školovanju itd… Ukratko, vreme uspostave neoliberalizma dovelo je znatan deo zapadnoeuropske radničke klase u situaciju velike nesigurnosti. Te mere bile su najizrazitije u Velikoj Britaniji i izazvale su logičan otpor. To je doba velikih rudarskih i železničarskih štrajkova protiv konzervativne vlade Margaret Tačer. istovremeno, došlo je do porasta novih nacističkih pokreta kojima je glavni cilj bio da podeli radničku klasu na “prave Engleze” i migrante. Nacisti su agitovali među mladima radničkog porekla i za taj cilj su preuzimali upravo one supkulture za koje su mladi radnici bili najviše zainteresovani – skinheadsi i navijači. Skinhead supkultura poznata je po kratkim frizurama i čizmama. iako je proglašavana nacističkom, to je prilično daleko od istine. Skinhead supkultura kao izraz pripadnosti radničkoj klasi izvorno nije rasistička. U Britaniju su je doneli imigranti s Jamajke, koji su potom i sami postali glavne žrtve nacističkih napada. U dobrom delu istočnoevropskih zemalja “ćelavi nacisti” prvi su doneli elemente skinhead supkulture, što je prouzrokovalo (pogrešno) izjednačavanje s nacizmom. Taj nesporazum u zemljama među kojima je i Srbija, traje do danas. Ovaj pokušaj otimanja skinhead supkulture najsnažnije izraze imao je u muzičkom pokretu Rock Against Communism i povezanim međunarodnih političkim grupama Krv i čast (Blood&Honour) i Combat 18. Osim ćelavih nacista, osamdesete su godine ulaska desnog ekstremizma u mainstrem politiku, tj. Pojave tzv. “nacista u odelima”. Ovde se pre svega misli na desni populizam, koji je ponegde bio direktno povezan s nacističkim huliganima, ali je imao i druge strategije koje su bile po ukusu tamošnje konzervativne srednje klase. Najistaknutiji primeri ovakvih stranaka su britanska i francuska Nacionalni front i Stranke progresa u Danskoj i Norveškoj koje su doživele i parlamentarni uspeh. Ovaj pokret bio je velika inovacija za desne ekstremiste – označio je uvođenje politika istorijskog fašizma u građansku politiku Evrope. Više se nije marširalo u vojnim uniformama i nije zagovarao novi svetski poredak, oni nisu bili antisemiti niti su bili antiamerički raspoloženi. Oni su zagovarali očuvanje “evropskih vrednosti” za “prave Europljane”, veću represiju prema radničkoj klasi i posebno, najpotlačenijem delu te klase – migrantskim radnicima. Od perioda osamdesetih, desni populizam proširio se i postao relevantna snaga u gotovo svim evropskim državama, navodi se u istraživanju Helsinškog odbora za ljudska prava.

Dakle, splet više faktora, među kojima prednjače oni ekonomske prirode, odškrinuli su vrata jačanju nacionalističkih pokreta širom Evrope. Loš položaj sve većeg broja ljudi, po elementarnim psihološkim zakonitostima, izaziva frustraciju zbog toga. Meta za tako nešto su postali, paradoksalno, oni koji se nalaze na istom mestu u nejednakoj i nepravednoj distribuciji društvenog bogatstva. S ove vremenske distance, posmatrano kroz prizmu jačanja nacionalizama u Evropi, kraj Hladnog rata je bio izraziti katalizator.

Upravo je dekomponovanje Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora, kao i drugih socijalističkih zemalja, koje se odigralo krajem osamdesetih i početkom devedesetih, odškrinulo vrata svetu unipolarizma i „Novog svetskog poretka“. Sjedinjene Američke Države su izašle kao pobednik u borbi „atlantske anakonde i evroazijskog medveda“, i vrlo brzo su počele da oblikuju svet po svojim merilima. Samu ideju „Novog svetskog poretka“ je, uostalom, vrlo brzo nakon Gorbačove predaje, počeo da promoviše ondašnji američki predsednik Džorž Buš Stariji. Počelo je američko doba i pojava i procesa koji su svojevrsni derivati takve distribucije moći u planetarnom geopolitičkom poretku.

Jedan od takvih procesa je i globalizacija – planetarna povezanost i međuzavisnost naddržavnih, državnih, privrednih i drugih subjekata, po najrazličitijim osnovama. Ideja je, u duhu neoliberalnog kapitalizma, bila i ostala, da granice nacionalnih država, u određenoj meri, treba suspendovati, i da teritorije zemalja treba iskoristiti kao neomeđeno korito reke kapitala: roba, usluga i ljudi. Definitivno, zakoračili smo u svet koji znamo i danas.

Piše: Aleksandar Stojanović

Pitanje za čitaoce: Šta vi mislite o problematici jačanja nacionalizama u svetu? Recite nam u anonimnoj anketi koju možete popuniti ovde.

Tekst je deo realizacije projekta “Uzroci i posledice jačanja nacionalističkih pokreta na Balkanu” između Centra za istraživanje bezbednosti (CIB) i Balkanske istraživačke regionalne mreže (BIRN).

Stavovi, mišljenja i zaključci izneseni u projektu nužno ne izražavaju stavove BIRN-a, već isključivo autora.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *