Levica u Srbiji (1): Između komunizma i neoliberalizma

Politički procesi i pojave

Piše: Milica Stojanović, diplomirani sociolog (studije završila na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu)

   Nesigurna, krizna vremena, po pravilu, deluju kao katalizator ka zaokretu sve većeg broja ljudi ka ekstremnim i radikalnim političkim idejama. Svet u kome obitavamo u trenutku kada nastaje ovaj rad, iz više razloga, koji se ispoljavaju na globalnom nivou, deluje kao potpuno novi svet koji se ubrzano menja, u kome „vanredna situacija“ postaje nova normalnost, a neizvesnost u pogledu budućnosti, u finansijskom, zdravstvenom i političkom smislu, ostavlja svoje posledice na psihičko zdravlje ljudi, a, čini se, i na njihovu ideološku opredeljenost. Naime, poslednjih par godina obeleženo je vidnom razočaranošću u postojeći svet, pri čemu je jako uočljiva tendencija napuštanja „umerenih“ liberalnih pogleda na svet i kritika neoliberalizma koja dolazi sa najrazličitijih ideoloških pozicija. Deluje da je upravo svetska pandemija još glasnije ogolila neuspeh postojećeg političko-ekonomskog uređenja. Nažalost, čitava egzistencijalna nesigurnost, koja je karakterisala svaki sličan trenutak u istoriji, u velikom broju slučajeva vodi ogromnom besu, koji često biva usmeren prema ranjivim grupama u društvu. Tako, umesto kritici kapitalizma i kritičkog sagledavanja funkcija vladajuće klase u društvu ona vodi povećanom rasizmu, mizoginiji, ksenofobiji, šovinizmu, i uopšte popularizovanju desničarskih ideologija i kritike neoliberalizma iz jednog ugla potpunog nerazumevanja uzročno-posledičnih veza funkcionisanja sveta. Postavlja se pitanje: da li u pomenutim uslovima dolazi i do značajnijih promena po pitanju značaja levičarskih ideja?  

   Kako smo još nakon pada Berlinskog zida svedoci propagande protiv svega što podseća na levičarske ideje, revizijskog delovanja u interesu brisanja uspeha levice sa stranica istorije, i, kao da to nije dovoljno, demonizovanja i izokretanja svih takvih ideja, a posebno onih koje naginju komunizmu, ciljnog širenja netačnih informacija, izjednačavanja fašizma, nacizma i komunizma, s ciljem da se zamagli poreklo svih plemenitih komunističkih ideja i njihov pozitivan uticaj na oblikovanje sveta koji danas poznajemo. Imajući ovo u vidu, uz činjenicu da u neoliberalnom svetu sama „ponuda“ stranaka za koje se na izborima može glasati, direktno zavisi od finansijera koji biraju one kojima omogućavaju postojanje, finansiraju kampanje i uopšte učešće na izborima, dolazi se do zaključka da jedna „nepodobna“ levičarska stranka koja zahteva ukidanje kapitalizma, ili bar progresivno rastuće oporezivanje na osnovu imovine, ne samo da neće biti prvi izbor bilo kog finansijera, već čak i kada bi prevazišla sve prepreke koje je na tom putu mogu čekati, i da konačno pobedi na izborima, postavlja se pitanje da li može iz „unutrašnjosti sistema“ doneti bilo kakve suštinske promene koje su u skladu sa levičarskim idejama.

    Pitanje participacije u izbornom sistemu, kao i uopšte dometa koji levičarske partije mogu imati nakon pada Berlinskog zida, neka su od brojnih pitanja koje opsedaju um kako onih koji sebe smatraju politički levo orijentisanom osobama, tako i onih koji iz perspektive društvenih nauka pokušavaju da prokljuve u politička i ideološka kretanja u bliskoj prošlosti, sadašnjosti, i, možda, budućnosti.

Neoliberalni zaokret

     Sama pomisao na levicu u Srbiji nakon 5. oktobra 2000. godine izaziva najpre zbunjenost, a odmah zatim i kratak zaključak da je ona u očima šire javnosti, izvan krugova koji se u slobodno vreme bave njenim idejama iz intelektualne radoznalosti, praktično nepostojeća, posebno imajući u vidu njen uticaj (isto toliko nepostojeći) na krupne društvene promene koje su bile u toku. Važno je napomenuti da se ovde pod pojmom „levica“ misli na onu stranu političkog kompasa koja je na ekonomskom polju usmerena anti-kapitalistički. Inicijalna zbunjenost pri pomisli na levicu na ovim prostorima u pomenutom periodu otkriva jedan dugotrajan proces pomeranja čitavog ideološkog spektra udesno, na takav način da je nakon pada Berlinskog zida i pratećih sa tim povezanih događaja, došlo do poimanja liberalizma kao jedne „ekstremno leve“ političke opcije, koja je najoštrije suprotstavljena nacionalističkoj, konzervativnoj desnici. Upravo je to način mišljenja koji je, čini se, nastavio da živi na ovoj teritoriji i punih dvadeset godina kasnije. U svom tekstu „Značenje i značaj „razbijanja SFRJ“ za uobličavanje levičarskih ideologija posle pada Berlinskog zida“, Jovo Bakić govori upravo o toj podeli na radikalnu, anti-kapitalističku i liberalnu, pro-kapitalističku levicu. Kako pomenuti autor ističe, usled široko raširenog mišljenja da prisustvuju raspadu i dokazu o neodrživosti svojih ideala, mnogi dotadašnji levičari su konvertirali, postajući uglavnom levi liberali, koji po kulturnoj osi zaista dele stavove slične levičarima, dok su u ekonomskim pitanjima na njima suprotnoj poziciji (Bakić, 2008: 143). Iako Bakić ima u vidu čitav Zapadni svet kada ovo govori, ono što tvrdi savršeno je primenljivo i na srpsku političku scenu sa početka 21. veka.

    Dakle, par decenija nakon pada Drugog sveta, sama činjenica da je popularno mišljenje da se levicom smatra jedno, u najboljem slučaju „levo krilo kapitala“, i sama brzina zaborava i potiskivanja socijalističkih ideja (koje su, čini se, samo nekoliko godina pre izbijanja građanskih ratova na njenoj teritoriji, bile itekako popularne u narodu koji naseljava ovaj deo Balkana), govori o količini ideološkog i propagandnog rada koji je morao biti uložen da bi se za toliko kratko vreme uplovilo u sasvim novu kolektivnu realnost, uz sveopšte prihvatanje ideje da je prethodni (socijalistički) period u istoriji ove države, kao i u ličnim istorijama ljudi koji na njenoj teritoriji žive, bio jedan mladalački naivan ideal kojim je čitava država bila opčinjena, a koji je, zapravo, sve vreme bio obmana. Ovom logikom, ideološko skretanje u desno  dalo je svoj doprinos prekrajanju istorije vezane za blisku prošlost, pa je, budući da ideologija ne deluje samo na polju intelektualnog, racionalnog mišljenja, već i na emotivni deo čoveka, velikom delu stanovništva poručeno da je ona istorija na koju su do pre nekoliko godina bili ponosni i u čijem su stvaranju učestvovali, zapravo od danas nešto čega bi trebalo da se stide, i čemu će biti potrebno ponovno „naučno“ sagledavanje, uz određene korekcije.

   Još jedna ideja koja logički sledi iz priložene nove ideološke podele, u kojoj je liberalizam  završio na levoj strani, jeste da se u takvom političkom kontekstu, u kome je liberalizam „ekstremna levica“, ne može čak ni misliti u okvirima koje prevazilaze kapitalizam, budući da su sve anti-kapitalističke levičarske struje ili praktično pripojene liberalizmu (kao socijal-demokratija), ili potpuno odbačene kao jedna utopijska vizija društva. Upravo o ovome piše Todor Kuljić u svom tekstu „Neoliberalizam i levica: evropski centar i srpska periferija“. Interesantna pojava ideološkog konvertitstva, o kojoj Kuljić, takođe, govori, jeste upravo pojava da na ovim teritorijama bivši istaktnuti komunisti na visokim pozicijama u državi postaju najžešći kritičari komunizma, u pokušaju da se što bolje prilagode novonastaloj situaciji, odnosno očuvaju svoje visoke pozicije (Kuljić, 2008: 40).

     Pomenuti autor ističe da je nakon nestanka Drugog, nestao i Treći svet, pa je umesto ovakve podele sveta postala zastupljena podela na kapitalistički centar, poluperiferiju i periferiju, dok je ranije postojeću ideološku napetost zamenila retorika o „borbi kultura“ i „islamskoj pretnji“ (Kuljić, 2008: 40). Kao što se iz samih ovih izraza može zaključiti, radi se o nimalo bezazlenim kreiranjima i označavanjima neprijatelja, koji se ideološki oslanjaju na kulturni rasizam i ksenofobiju.

   Kada se dalje radi o promeni retorike i njenom štelovanju da odgovara novonastalim uslovima tranzicije ka neoliberalnom kapitalizmu, opravdavanje povećanja ekonomskih nejednakosti je dovelo do potrebe zamagljivanja klasnih razlika, pri čemu je ustaljena marksistička terminologija morala biti zaboravljena, budući da je nastupilo novo doba u kome više nema radnika i kapitalista, već su upotrebom nove „kockarske“ retorike dobijeni dobitnici i gubitnici tranzicije (Kuljić, 2008: 41). Sam izbor ovih termina oslikava shvatanje novonastale situacije kao one u kojoj svi imaju jednaku šansu da postanu dobitnici, a, takođe, i gubitnici, što sugeriše da konačno živimo u društvu lišenom postojanja nejednakih mogućnosti za različite slojeve. Takođe, u ovom periodu dolazi do širenja slike o ličnoj odgovornosti za ekonomski uspeh, o potrebi za individualnošću, različitošću od drugih (umesto „zastarele“ svesti o zajedničkom interesu i još zastarelije solidarnosti kao veoma važne društvene vrednosti), a upravo pomenuta kockarska retorika je mogla navesti i na jednu staru izreku koja sumira duh kapitalizma „ko riskira, profitira“, što nas dovodi do zaključka da je u novom društvenom-ekonomskom uređenju gubitnik tranzicije upravo onaj ko nije imao dovoljno hrabrosti da na lutriji kapitalizma rizikuje svoju sudbinu.

    O navodnoj novouspostavljenoj jednakosti šansi najlepše govori Anatol Frans, koga je u svom tekstu parafrazirao Kuljić: to je jednakost koja podjednako zabranjuje bogatima i siromašnima da kradu hleb i u istoj meri dopušta bogatima i siromašnima da spavaju ispod mostova (Kuljić, 2008: 62). Usled velikih političkih i njima uslovljenih ekonomskih promena, dolazi i do promene svesti, pri čemu „preduzetnički obrazac mišljenja“ postaje ne samo društveno prihvatljiv, već i dominantan, a sa njim i stav da su siromašni ljudi sami krivi za svoju ekonomsku poziciju u društvu, te da su isključivi krivci za svoje stanje, budući da su lenji ljudi slabog karaktera (Kuljić, 2008: 45).

  Dakle, pomenuti istorijski period obuhvata stanje masovne nezaposlenosti, silazne društvene pokretljivosti, socijalne bede, nesigurnosti radnog mesta, prevrednovanja prošlosti, stanje nepostojeće klasne solidarnosti i potpune dezorijentacije radništva, koje je neretko zaposleno u firmama koje su privatizovane, a zatim odvedene u stečaj, ili koje je zbog racionalizacije proglašeno tehnološkim viškom (Kuljić, 2008: 45). Iako deluje da je logično da u ovakvom trenutku dolazi do jačanja anti-kapitalističkih pokreta, u konkretnom periodu i na konkretnoj geografskoj lokaciji o kojoj govorimo do toga nije došlo, iz više nego očiglednih, a prethodno već spomenutih razloga.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *